PEČAĆENJE STANA U OSTAVINSKOM POSTUPKU

1. Uvod

Ostavinski je postupak, po svojoj naravi, izvanparnični postupak u kojem sud utvrđuje tko su ostaviteljevi nasljednici i koja im imovina pripada. Od trenutka ostaviteljeve smrti do pravomoćnog okončanja tog postupka nerijetko prođe razdoblje u kojem je sastav i stanje ostavinske imovine izloženo riziku – bilo namjernog otuđenja ili uništenja od strane jednog od (su)nasljednika, bilo običnog protoka vremena i nemogućnosti dogovora oko upravljanja zajedničkom imovinom. Upravo radi premošćivanja tog rizika zakonodavac je u Zakonu o nasljeđivanju predvidio poseban katalog mjera osiguranja ostavine – predaju stvari na čuvanje, postavljanje privremenog skrbnika ostavine, pečaćenje i privremene mjere prema Ovršnom zakonu.

Pečaćenje stana ili kuće u kojima se nalaze stvari iz ostavine jedna je od najčešće predlaganih mjera u praksi, osobito u obiteljski konfliktnim ostavinskim postupcima gdje su nasljednici u sukobu oko toga tko će i na koji način koristiti nekretninu do okončanja postupka. Upravo zato institut pečaćenja zaslužuje sustavniju obradu, tim više što se u primjeni ovog naizgled jednostavnog pravnog instrumenta u praksi otvaraju pitanja opsega mjere, praga za njezino određivanje te granica prema drugim pravnim sredstvima (parnica, ovrha).

2. Zakonski okvir

2.1. Sustavno mjesto instituta – popis i osiguranje ostaviteljeve imovine

Zakon o nasljeđivanju (pročišćeni tekst, „Narodne novine“ br. 48/03, 163/03, 35/05, 127/13, 33/15 i 14/19 – dalje: ZN) institut pečaćenja smješta u Dio četvrti, u odjeljak „3. Osiguranje ostavine“ (čl. 199. – 202. ZN), koji neposredno slijedi odjeljak „2. Popis ostaviteljeve imovine“ (čl. 194. – 198. ZN). Ta je sistematika znakovita: popis imovine i osiguranje ostavine dva su usko povezana instrumenta kojima se, još prije nego što se pravomoćno utvrdi krug nasljednika i njihovi nasljedni dijelovi, štiti postojeće stanje ostavinske imovine.

Već čl. 194. st. 3. ZN predviđa mjeru srodnu pečaćenju, ali u nadležnosti policije, a ne suda:

„Ako to zahtijevaju posebne okolnosti u kojima je ostavitelj umro, a osobito ako prijeti opasnost da bi dio ostavine mogao biti otuđen ili izgubljen, policijski službenici koji u tim okolnostima uređuju, prigodom svog uređivanja, ako je to moguće, popisat će ostaviteljeve stvari, po potrebi zapečatiti prostorije u kojima se stvari nalaze i popis dostaviti matičaru nadležnom za upis činjenice smrti“ (čl. 194. st. 3. ZN).

s time da će matičar tako primljeni popis dostaviti ostavinskom sudu (čl. 194. st. 4. ZN). Riječ je, dakle, o hitnoj, izvansudskoj mjeri koja se poduzima neposredno nakon smrti, prije nego što je ostavinski postupak uopće pokrenut, a razlikuje se od pečaćenja iz čl. 201. ZN po tome što je ovlaštenik za njezino poduzimanje policija, a ne ostavinski sud.

Sadržaj popisa uređen je čl. 195. ZN: popis obuhvaća „sve nepokretne i pokretne stvari koje su bile u ostaviteljevu neposrednom posjedu u času njegove smrti“ (st. 1.), a obuhvaća i „drugo što je pripadalo ostavitelju, a nalazi se kod druge osobe, uz naznaku kod koga se nalazi i na kojem temelju, kao i ono što je ostavitelj posjedovao, a za što se tvrdi da nije njegovo vlasništvo“ (st. 2.), te se u popisu bilježe i ostaviteljeve tražbine, dugovi i neplaćena javna davanja (st. 3.).

2.2. Osiguranje ostavine – čl. 199. do 202. ZN

Odjeljak o osiguranju ostavine otvara predaja na čuvanje (čl. 199. ZN), hitna mjera koju poduzima policijski službenik ili druga osoba koja djeluje u ime vlasti kada nazočni nasljednici nisu sposobni upravljati ostavinom, nema zakonskog zastupnika, ili su nasljednici nepoznati ili odsutni (čl. 199. st. 1. ZN), uz obvezu da o poduzetim mjerama odmah obavijesti sud (čl. 199. st. 4. ZN).

Slijedi postavljanje privremenog skrbnika ostavine (čl. 200. ZN), koje je u isključivoj nadležnosti ostavinskog suda (st. 1.), koji će prije njegova postavljanja „po mogućnosti zatražiti mišljenje u pogledu skrbnika od osoba koje su vjerojatno pozvane na nasljedstvo“ (st. 2.).

Zatim slijedi ključna odredba za temu ovog članka – pečaćenje, čl. 201. ZN, u cijelosti:

(1) Ako ocijeni da je to svrhovito, sud može odrediti da se prostorije u kojima se nalaze stvari iz sastava ostavine zapečate, te će odrediti osobu koju će obvezati da bez odgađanja prijavi svako oštećenje pečata nadležnoj policijskoj upravi i sudu. (2) Dopuštenje za skidanje pečata može dati samo ostavinski sud, odnosno javni bilježnik kao povjerenik suda.

Iz samog teksta odredbe proizlaze tri bitna elementa instituta: (a) mjera se sastoji u zapečaćenju prostorija u kojima se nalaze stvari iz sastava ostavine, a ne u zapečaćenju samih pokretnina; (b) njezino je određivanje prepušteno diskrecijskoj ocjeni suda o „svrhovitosti“, što je pravni standard koji sud mora obrazložiti na temelju konkretnih činjenica i dokaza; (c) skidanje pečata rezervirano je isključivo za ostavinski sud, odnosno za javnog bilježnika kao povjerenika suda, čime se sprječava da stranke same, bez sudske odluke, promijene tako uspostavljeno stanje.

Odjeljak zaključuje čl. 202. ZN, koji uređuje privremene mjere:

„Prije pokretanja ostavinskog postupka i tijekom njega, sve dok postupak ne bude pravomoćno okončan, sud će na zahtjev stranke radi osiguranja stvari i prava iz ostavine odrediti privremene mjere predviđene Ovršnim zakonom, ako stranka učini vjerojatnim opasnost da bi se bez takve mjere promijenilo postojeće stanje ili ako učini vjerojatnim da je mjera potrebna da bi se spriječilo nasilje ili nastanak nenadoknadive štete koja prijeti.“

Za razliku od pečaćenja, koje sud može odrediti i po službenoj dužnosti temeljem vlastite ocjene svrhovitosti, privremena se mjera po čl. 202. ZN određuje isključivo na zahtjev stranke, uz teret dokazivanja jednog od dva alternativno postavljena uvjeta: vjerojatnosti opasnosti od promjene postojećeg stanja, ili vjerojatnosti potrebe da se spriječi nasilje odnosno nenadoknadiva šteta. Materijalnopravni temelj same mjere nalazi se u Ovršnom zakonu (dalje: OZ), konkretno u odredbama o osiguranju nenovčanih tražbina (čl. 346. i 347. OZ-a).

2.3. Položaj sunasljednika do pravomoćnog okončanja postupka – veza sa Zakonom o vlasništvu i drugim stvarnim pravima

Institut pečaćenja ne može se razumjeti izolirano od pravnog položaja sunasljednika u razdoblju od otvaranja nasljedstva do pravomoćnog okončanja ostavinskog postupka. Prema ustaljenom shvaćanju sudske prakse (v. infra, t. 4.1. i 4.4.), sunasljednici do utvrđenja svojih nasljednih dijelova upravljaju i raspolažu nepodijeljenom ostavinom po pravilima koja vrijede za zajedničko vlasništvo iz Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (dalje: ZV), čl. 57. do 65. (u starijoj se sudskoj praksi te odredbe citiraju i kao čl. 59.-62. ZV-a, ovisno o verziji pročišćenog teksta koja je bila na snazi u vrijeme odlučivanja) – osim ako je uprava ostavinom povjerena izvršitelju oporuke ili skrbniku ostavine (čl. 141. st. 1. ZN). To znači da nijedan sunasljednik ne smije sam raspolagati zajedničkom stvari niti isključiti druge sunasljednike iz posjeda i korištenja, nego su za to potrebne suglasne odluke svih zajedničara. Upravo se u toj napetosti – između formalnog položaja „zajedničkog vlasništva“ i stvarnog, faktičnog posjeda kojeg jedan od nasljednika ostvaruje nad stanom ili kućom – najčešće i pojavljuje potreba za pečaćenjem kao instrumentom osiguranja.

3. Pregled stručne literature

Za razliku od nekih drugih instituta ostavinskog prava (npr. nužni dio, oporučno nasljeđivanje), institut pečaćenja i osiguranja ostavine u hrvatskoj stručnoj literaturi nije predmet posebne, samostalne obrade. Na stručnim portalima IUS-INFO i Informator, kao ni u široj hrvatskoj pravnoj periodici, ne postoji članak posvećen isključivo institutu pečaćenja stana u ostavinskom postupku – tema se, kada se uopće spominje, obrađuje tangencijalno, unutar šireg prikaza ostavinskog postupka ili instituta osiguranja ostavine u cjelini.

Od dostupnih izvora na otvorenom internetu vrijedi izdvojiti sljedeće:

•  Strniščak, T., „Ostavinska rasprava – središnji dio ostavinskog postupka“ (2020.) – rad se prvenstveno bavi tijekom same ostavinske rasprave, no dotiče se i konteksta u kojem se, prije njezina zakazivanja, poduzimaju mjere osiguranja ostavinske imovine.

•  Maganić, A., „Javni bilježnik u izvanparničnom postupku“, Javni bilježnik, Vol. XXVI (2022.), str. 25.-33. – rad razmatra ulogu javnog bilježnika kao povjerenika suda u ostavinskom postupku, uključujući i njegovu ulogu prilikom popisa i (posredno) pečaćenja ostavine, odnosno prilikom davanja dopuštenja za skidanje pečata sukladno čl. 201. st. 2. ZN.

Relativno štura zastupljenost instituta pečaćenja u stručnoj literaturi razlog je više da se praktičarima ponudi sustavan prikaz utemeljen prvenstveno na analizi sudske prakse, koja – za razliku od literature – institutu pristupa vrlo konkretno, kroz rješavanje stvarnih sporova između sunasljednika.

4. Sudska praksa

Analiza novije prakse županijskih sudova u ostavinskim (izvanparničnim) predmetima pokazuje da se spor oko pečaćenja u pravilu vodi oko tri pitanja: (a) što točno pečaćenje obuhvaća – prostorije ili pokretnine; (b) je li predlagatelj dokazao „svrhovitost“ odnosno vjerojatnost ugroze; i (c) smije li se pečaćenje, odnosno privremena mjera općenito, koristiti za postizanje učinaka koji nadilaze puko očuvanje postojećeg stanja (primjerice, za stjecanje posjeda nekretnine).

4.1. Opseg pečaćenja – prostorije, a ne (samo) pokretnine

Presudno je pitanje odnosi li se čl. 201. ZN na zapečaćenje same nekretnine (stana, kuće) ili isključivo na pokretnine koje se u njoj nalaze. To je pitanje izravno riješio Županijski sud u Zagrebu u rješenju posl. br. Gž-2977/2024-3 od 13. veljače 2025. Prvostupanjski sud (Općinski sud u Požegi) odbio je prijedlog nasljednika za pečaćenje nekretnine smatrajući da se „naprijed navedenom odredbom [čl. 201. st. 1. ZN] regulirano pečačenje pokretnih stvari koje čine ostavinsku imovinu“, a ne pečaćenje same nekretnine. Županijski sud u Zagrebu takav je uski pristup korigirao, ocijenivši da „pravni pristup suda prvog stupnja nije pravilan“ te da nasljednik „ima pravo tražiti da se zapečate prostorije u kojima se […] nalaze i stvari koje čine ostavinsku imovinu“. Sud je pritom izrijekom povezao institut pečaćenja s pravnim položajem sunasljednika kao zajedničara:

„do utvrđenja koliki dijelovi nasljednog prava pripadaju pojedinim nasljednicima, sunasljednici upravljaju i raspolažu svime što čini nasljedstvo po pravilima po kojima zajednički vlasnici upravljaju i raspolažu stvarima […] (čl. 57. do 65. ZV-a)“,

zaključivši da svaki nasljednik „ima pravo na zaštitu, osiguranje ostavine, sukladno odredbama članaka 199. do 202. Zakona o nasljeđivanju“, uključujući i pravo tražiti da se zapečate prostorije neovisno o tome je li ta nekretnina (za sada) upisana ili se tvrdi da je u vlasništvu drugog sunasljednika.

Ovo je rješenje od praktičnog značaja jer razrješava terminološku dvosmislenost teksta zakona („prostorije u kojima se nalaze stvari iz sastava ostavine“) u korist šireg tumačenja: pečaćenje se odnosi na same prostorije, čime se posredno onemogućuje pristup i pokretninama koje se u njima nalaze, a ne samo na pojedinačne pokretne stvari.

4.2. Prag „svrhovitosti“ i dokazna razina

Iako čl. 201. st. 1. ZN sudu ostavlja diskrecijsku ocjenu „svrhovitosti“, sudska praksa jasno pokazuje da ta diskrecija nije neograničena, nego zahtijeva da predlagatelj – premda zakon to izrijekom ne traži kao kod privremene mjere iz čl. 202. ZN – učini vjerojatnim postojanje konkretnog rizika za ostavinsku imovinu.

U predmetu Gž-2174/2024-2 Županijskog suda u Splitu (odluka od 8. siječnja 2025.) nasljednica je predložila pečaćenje stana i kuće te privremenu mjeru zabrane korištenja imovine, navodeći kao razlog da ostale sunasljednice ubiru plodove ostavinske imovine (vinograd, maslinik) i da imaju ključeve predmetnih nekretnina. Sud je prijedlog odbio, obrazlažući:

„nasljednica ĐZ pečaćenje predmetnog stana i kuće […] predlaže zbog činjenice što ostale potencijalne nasljednice […] imaju ključ od tih nekretnina i samim time pristup tim nekretninama, ne uvjeravajući sud da bi to pečaćenje bilo svrhovito, a niti da je sud ocijenio da bi to bilo svrhovito.“

Sud je pritom naglasio da je isključiva svrha privremene mjere zaštita stvari i prava iz ostavine, a ne razrješavanje nezadovoljstva predlagateljice time što drugi sunasljednici ostvaruju korist od ostavinske imovine dok postupak traje.

Sličan je zaključak i u predmetu Gž 2369/2020-3 Županijskog suda u Rijeci (odluka od 16. rujna 2020.), gdje je predlagateljica tražila pečaćenje stana pozivajući se na navode iz oporuke o ranijem neprimjerenom ponašanju protivnika osiguranja (koji je oporukom bio isključen iz nasljedstva). Sud je zaključio da

„prvostupanjski sud pravilno zaključuje da predlagateljica osiguranja nije ukazala na bilo kakvu radnju protivnika osiguranja iz koje bi proizlazila namjera protivnika osiguranja da otuđi ili uništi eventualne pokretnine koje se nalaze u stanu, osim pozivanja na sadržaj oporuke“, pri čemu „okolnost što je među nasljednicima sporna valjanost oporuke nije dovoljna osnova za određivanje privremene mjere“.

Sud je izrijekom potvrdio da je „pravilno prvostupanjski sud ocijenio da nije svrhovito odrediti da se prostorije […] zapečate prema članku 201. ZN-a“ jer predlagateljica nije „u dovoljnoj mjeri učinila vjerojatnim opasnost da bi se bez predložene mjere promijenilo postojeće stanje“.

Iz oba se rješenja može izvesti zaključak da golo postojanje obiteljskog spora, međusobno nepovjerenje sunasljednika ili sporenje valjanosti oporuke – bez konkretnih činjenica koje upućuju na stvarnu namjeru ili radnju otuđenja, uništenja ili oštećenja ostavinske imovine – nije dovoljno za pozitivnu ocjenu svrhovitosti pečaćenja.

4.3. Granice instituta – pečaćenje nije supstitut za parnicu o pravu na posjed

Osobito je važno rješenje Gž-1489/2024-2 Županijskog suda u Puli-Pola (od 24. ožujka 2025.), koje jasno postavlja granicu instituta osiguranja ostavine prema drugim pravnim sredstvima. Predlagateljica je tražila privremenu mjeru kojom bi se drugoj osobi (koja tvrdi da je bila ostaviteljeva izvanbračna supruga) naložilo iseljenje iz ostaviteljeve kuće, uz istodobno pečaćenje nekretnine i predaju posjeda predlagateljici kao skrbnici. Sud je prijedlog odbio, prihvativši nalaz da je kuća bila „održavana i uredna“ te da „pokretnine nisu znatnije oštećene“, što je utvrđeno izvještajima privremenog skrbnika ostavine koji je nekretninu periodično obilazio. Ključan je zaključak suda:

„predlagateljica […] zapravo samo hoće postići da se nekretnina isprazni da bi ona mogla ući u posjed, što svakako jest legitimno ali se ne može ostvariti u ostavinskom postupku primjenom instituta osiguranja ostavine prema odredbama članka 199. do 202. ZN.“

Sud je pritom izrijekom razgraničio pitanje prava na nasljedstvo (o kojem se raspravlja u posebnoj parnici) od pitanja osiguranja ostavine: „u ovom se postupku ne može odlučivati o pravu na nasljedstvo […] već samo o osnovanosti zahtjeva za privremenu mjeru osiguranja stvari i prava iz ostavine.“

Ova odluka ima veliku praktičnu vrijednost jer upozorava na čestu zabludu u praksi – pokušaj da se pečaćenje ili privremena mjera iskoriste kao brzo, izvanparnično sredstvo za stjecanje faktičnog posjeda nekretnine mimo spora o samom pravu na nasljedstvo, umjesto da se takav zahtjev, ako je osnovan, ostvaruje u parničnom postupku. Sud je također potvrdio dokaznu ulogu izvještaja privremenog skrbnika ostavine kao ključnog sredstva za utvrđenje (ne)ugroženosti imovine tijekom postupka.

4.4. Sustavni pregled instituta i procesni standard obrazlaganja

Naposljetku, u rješenju Gž 699/2017-2 Županijskog suda u Splitu (od 19. srpnja 2018.) sud je dao cjelovit pregled svih mjera osiguranja ostavine –

„predaja stvari na čuvanje u hitnim slučajevima, postavljanje privremenog skrbnika ostavine, pečaćenje ostavine, zadržavanje ostavine, te određivanje na zahtjev stranke privremenih mjera prema Ovršnom zakonu“,

uz naglasak da se sve te mjere „u prvom redu poduzimaju u [nasljednikovom] interesu, pa ne bi trebale biti takve da ga ograničavaju više nego što je to zaista potrebno“. Sud je ujedno postavio i procesni standard koji vrijedi i za prijedlog za pečaćenje:

„predlagatelj privremene mjere mora obrazložiti svoj zahtjev, uz navođenje činjenica i predlaganje dokaza“,

a prvostupanjski sud „dužan je ispitati postojanje zakonskih pretpostavki“ i to obrazložiti – u protivnom je rješenje ukidljivo u žalbenom postupku. Ista je odluka potvrdila i pravilo da sunasljednici do postavljanja skrbnika ili izvršitelja oporuke ostavinom upravljaju kao zajedničari sukladno ZV-u (čl. 59.-62., odnosno u važećoj numeraciji čl. 57.-65. ZV-a).

5. Zaključna razmatranja

Iz izloženog zakonskog okvira i sudske prakse mogu se izvesti sljedeći praktični zaključci od značaja za odvjetničku praksu u ostavinskim predmetima:

1. Pečaćenje obuhvaća prostorije, a ne samo pojedinačne pokretnine – prijedlog za pečaćenje valja formulirati tako da se odnosi na prostorije (stan, kuću, pojedine njihove dijelove) u kojima se nalaze stvari iz ostavine, neovisno o tome u čijem su (upisanom ili spornom) vlasništvu te prostorije, sve dok se ne utvrde konačni nasljedni dijelovi.

2. Svrhovitost se mora dokazati konkretnim činjenicama – puko postojanje obiteljskog sukoba, sporenje valjanosti oporuke ili nezadovoljstvo time što drugi sunasljednici koriste ostavinsku imovinu, nisu sami po sebi dovoljni. Potrebno je istaknuti i, koliko je moguće, dokazati konkretnu radnju ili ozbiljnu naznaku namjere otuđenja, uništenja ili oštećenja imovine.

3. Pečaćenje (i privremena mjera općenito) ne smije se koristiti kao zamjena za parnicu o pravu na nasljedstvo ili posjed – zahtjev kojim se, pod krinkom osiguranja ostavine, zapravo traži predaja posjeda ili iseljenje treće osobe, sud će odbiti, upućujući stranku na parnični put.

4. Izvještaji (privremenog) skrbnika ostavine imaju važnu dokaznu ulogu – u praksi se pokazalo da su upravo takvi periodični izvještaji o stanju nekretnine i pokretnina ono na čemu sud temelji ocjenu (ne)postojanja opasnosti, pa je u zastupanju stranke korisno inzistirati na njihovu pribavljanju.

5. Prijedlog mora biti procesno uredno obrazložen i dokazno potkrijepljen – analogijom sa standardom za privremenu mjeru iz čl. 202. ZN, i prijedlog za pečaćenje trebao bi sadržavati jasno navedene činjenice i dokazne prijedloge, jer će u protivnom, prema praksi Županijskog suda u Splitu, prvostupanjsko rješenje biti izloženo ukidanju u žalbenom postupku zbog nedostatka obrazloženja.

Izvori

Propisi

•  Zakon o nasljeđivanju, „Narodne novine“ br. 48/03, 163/03, 35/05, 127/13, 33/15 i 14/19 (pročišćeni tekst na snazi od 15. veljače 2019.), čl. 194.-202.

•  Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, „Narodne novine“ br. 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12, 152/14, čl. 57.-65.

•  Ovršni zakon, „Narodne novine“ br. 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17, 131/20, 114/22, čl. 21., 346., 347.

•  Zakon o parničnom postupku (mjerodavne odredbe o žalbenom postupku, primjenjive na temelju čl. 175. st. 2. Zakona o nasljeđivanju).

Stručna literatura

•  Strniščak, T., Ostavinska rasprava – središnji dio ostavinskog postupka, 2020.

•  Maganić, A., Javni bilježnik u izvanparničnom postupku, Javni bilježnik, Vol. XXVI, 2022., str. 25.-33.

Sudska praksa

•  Županijski sud u Zagrebu, Gž-2977/2024-3 od 13. veljače 2025.

•  Županijski sud u Splitu, Gž-2174/2024-2 od 8. siječnja 2025.

•  Županijski sud u Puli-Pola, Gž-1489/2024-2 od 24. ožujka 2025.

•  Županijski sud u Rijeci, Gž 2369/2020-3 od 16. rujna 2020.

•  Županijski sud u Splitu, Gž 699/2017-2 od 19. srpnja 2018.

Sažetak

Pečaćenje je jedna od mjera osiguranja ostavine predviđenih u čl. 199. do 202. Zakona o nasljeđivanju, a u praksi se najčešće pojavljuje upravo u obliku zahtjeva za pečaćenjem stana ili kuće u kojima se nalaze stvari iz sastava ostavine. Iako je riječ o kratkoj i naizgled jednostavnoj zakonskoj odredbi (čl. 201. ZN), sudska praksa pokazuje da se oko nje otvaraju brojna sporna pitanja: odnosi li se pečaćenje samo na pokretnine ili i na same prostorije, koji je prag „svrhovitosti“ koji sud mora utvrditi, te koje su granice ovog instituta prema pravima sunasljednika koji su u posjedu ostavinske imovine. U ovom se članku najprije izlaže zakonski okvir instituta, zatim se daje pregled dostupne stručne literature, a potom se analizira novija sudska praksa županijskih sudova koja iscrpno odgovara na postavljena pitanja.

Ključne riječi :

pečaćenje, ostavinski postupak, osiguranje ostavine, Zakon o nasljeđivanju, članak 201., privremeni skrbnik ostavine, privremene mjere, sunasljednici, zajedničko vlasništvo, popis ostaviteljeve imovine, svrhovitost, nasljedno pravo, Ovršni zakon, Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, sudska praksa, županijski sud

Split,14.09.2026