što poduzeti u slučaju (Prekomjerne) uporabe sile prilikom postupanja policije

sažetak:

Ovlast policije na uporabu sredstava prisile jedan je od najosjetljivijih segmenata javne vlasti jer izravno zadire u temeljna ljudska prava – pravo na život, tjelesni integritet i osobno dostojanstvo. Istodobno je riječ o nužnom instrumentu bez kojeg policija ne bi mogla djelotvorno provoditi zakon, uhititi osumnjičenika koji pruža otpor ili zaštititi treće osobe. Granica između zakonite, razmjerne uporabe sile i njezine zlouporabe (prekoračenja) stoga je pravno vrlo precizno normirana, kako na razini domaćeg zakonodavstva tako i kroz standarde razvijene u praksi Europskog suda za ljudska prava (ESLJP) i Ustavnog suda Republike Hrvatske. U nastavku se analizira normativni okvir – ustavni, zakonski i kaznenopravni – te se prikazuju ključni standardi sudske prakse relevantni za ocjenu zakonitosti policijskog postupanja prema osumnjičenicima.

Ključne riječi :

policijske ovlasti, uporaba sredstava prisile, prekomjerna uporaba sile, načelo razmjernosti, Zakon o policijskim poslovima i ovlastima, vatreno oružje, mučenje i zlostavljanje, članak 3. EKLJP, zabrana mučenja, osumnjičenik, protupravno oduzimanje slobode, zlouporaba položaja i ovlasti, nužna obrana, krajnja nužda, učinkovita istraga, Ustavni sud Republike Hrvatske, Europski sud za ljudska prava, kaznena odgovornost policijskog službenika

1. Uvod

2. Ustavni i međunarodnopravni okvir

Polazišna točka svake analize jest članak 23. stavak 1. Ustava Republike Hrvatske, kojim je propisana apsolutna zabrana svakog oblika zlostavljanja: „Svako je ljudsko biće slobodno. Nitko ne smije biti podvrgnut bilo kakvu obliku zlostavljanja.” Ta je odredba sadržajno vezana uz članak 3. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (EKLJP), koji zabranjuje mučenje i nečovječno ili ponižavajuće postupanje ili kažnjavanje, te uz članak 2. EKLJP o pravu na život, koji dolazi u obzir kod uporabe sredstava prisile sa smrtonosnim potencijalom (vatreno oružje).

Za razliku od većine konvencijskih prava, zabrana iz članka 3. EKLJP je apsolutna – ne dopušta nikakvo odstupanje ni u najtežim okolnostima (opasnost za javni red, terorizam, otpor pri uhićenju), što ESLJP dosljedno naglašava kao jednu od temeljnih vrijednosti demokratskog društva.

3. Zakonski okvir – Zakon o policijskim poslovima i ovlastima

Sredstva prisile koja policijski službenici smiju primijeniti uređena su Zakonom o policijskim poslovima i ovlastima (NN 76/09, 92/14, 70/19, 145/20; dalje: ZPPO). Ključna su sljedeća načela i pravila:

Načelo razmjernosti (čl. 5.) – policijski službenik dužan je ovlast primijeniti vodeći računa o razmjeru između ovlasti i svrhe koja se njome ostvaruje, i to na način kojim se u najmanjoj mjeri zadire u prava i slobode čovjeka.

Načelo minimalnosti i postupnog stupnjevanja (čl. 82.–83.) – sredstva prisile smiju se primijeniti samo ako je vjerojatno da se blažim mjerama (upozorenjem, naredbom) neće postići cilj, i to u mjeri koja nije veća od nužne, uz obvezu prestanka njihove primjene čim prestane razlog zbog kojeg su primijenjena. Zakon propisuje trinaest vrsta sredstava prisile (čl. 81.) – od tjelesne snage, raspršivača i palice, preko sredstava za vezivanje, službenih pasa i vozila, do kemijskih sredstava, vodenog topa, posebnog oružja i vatrenog oružja – te za svako propisuje uvjete primjene po načelu stupnjevanja: tjelesna snaga prethodi raspršivaču, raspršivač palici, a sva ostala sredstva mogu se primijeniti tek kad su blaža sredstva bezuspješna ili očito neće dati rezultat.

Posebna obzirnost prema ranjivim skupinama (čl. 14. i 82.) – zakon nalaže posebnu obzirnost prema djeci, maloljetnicima, starijim, bolesnim osobama, trudnicama i osobama s invaliditetom, a uporaba vatrenog oružja i posebnog oružja prema maloljetnicima izričito je zabranjena, osim u krajnjim slučajevima obrane života.

Vatreno oružje (čl. 91.–93.) – najstrože je regulirano sredstvo prisile. Dopušteno je isključivo u nužnoj obrani, krajnjoj nuždi, pri uhićenju osobe za kazneno djelo za koje je propisana kazna zatvora od najmanje deset godina, ili radi sprječavanja bijega takve osobe. Propisan je i strogo formaliziran postupak koji prethodi pucanju („Stoj, policija!”, zatim „Stoj, pucat ću!”, te upozoravajući hitac u zrak), od kojeg se odstupa jedino kad je ugrožen život ili bi upozorenje dovelo u pitanje izvršenje zadaće. Uporaba vatrenog oružja koja bi mogla ugroziti druge osobe izričito nije dopuštena, osim u obrani od izravnog napada.

Isključenje odgovornosti (čl. 98.) – kada su sredstva prisile primijenjena na način propisan zakonom, odgovornost policijskog službenika koji ih je primijenio isključena je. A contrario, upravo se ovom odredbom otvara pravni prostor za utvrđivanje odgovornosti onda kada uporaba sile prijeđe granice zakonom propisanog opsega, načina i intenziteta – što je bit pojma „prekomjerne uporabe sile”.

4. Kaznenopravni aspekt prekomjerne uporabe sile

Kada uporaba sile prijeđe granice dopuštenog, radnja policijskog službenika gubi status zakonom dopuštene ovlasti i potencijalno postaje kazneno djelo. Relevantne su prije svega sljedeće odredbe Kaznenog zakona (NN 125/11 i dr.; dalje: KZ):

• Članak 104. KZ – Mučenje i drugo okrutno, neljudsko ili ponižavajuće postupanje ili kažnjavanje. Djelo obuhvaća namjerno nanošenje jake boli ili teške patnje, tjelesne ili duševne, drugoj osobi radi dobivanja obavijesti ili priznanja, kažnjavanja, zastrašivanja ili prisiljavanja, a počinjenje djela od strane službene osobe ili uz njezin poticaj, pristanak ili prešutno odobrenje predstavlja kvalifikatornu okolnost koja povlači strožu kaznu zatvora. Upravo se pod ovu inkriminaciju najčešće podvodi ekscesivna, ponižavajuća ili sadistički motivirana uporaba sile prema uhićeniku ili osumnjičeniku tijekom ispitivanja ili privođenja.

• Članak 136. KZ – Protupravno oduzimanje slobode, s kvalificiranim oblikom kada djelo počini službena osoba zlouporabom svojeg položaja ili ovlasti – relevantno kod nezakonitog lišenja slobode koje prati prekomjerna uporaba sile.

• Članak 291. KZ – Zlouporaba položaja i ovlasti – supsidijarno kazneno djelo koje dolazi u obzir kada službena osoba, iskorištavanjem svog položaja, drugome povrijedi pravo ili nanese štetu, a radnja nije obuhvaćena nekim specifičnijim kaznenim djelom.

Bitno je naglasiti da zakonita uporaba sredstava prisile – ona koja udovoljava svim uvjetima iz ZPPO-a (razmjernost, nužnost, stupnjevanje) – predstavlja razlog isključenja protupravnosti, sličan institutima nužne obrane (čl. 21. KZ) i krajnje nužde (čl. 22. KZ) iz općeg dijela Kaznenog zakona, iako samo postupanje po zakonom propisanoj ovlasti nije izrijekom navedeno kao poseban razlog isključenja protupravnosti, već se izvodi iz odredbe čl. 98. ZPPO-a u vezi s općim načelima kaznenog prava. Kada, s druge strane, policijski službenik prekorači granice nužne obrane, zakon dopušta blaže kažnjavanje (čl. 21. st. 3. KZ), a u slučaju ispričive jake prepasti prouzročene napadom, i potpuno isključenje krivnje (čl. 21. st. 4. KZ) – instituti koji u praksi imaju značajnu ulogu kod ocjene postupanja policijskih službenika u iznenadnim, dinamičnim i po život opasnim situacijama.

5. Standardi Europskog suda za ljudska prava

ESLJP je kroz dosljednu praksu, uključujući i niz predmeta protiv Republike Hrvatske, razradio dva sloja obveza države u kontekstu članka 3. EKLJP:

a) Materijalna obveza – zabrana same prekomjerne uporabe sile. Da bi postupanje potpalo pod članak 3., mora doseći minimalni stupanj težine, koji se ocjenjuje s obzirom na sve okolnosti slučaja: trajanje postupanja, tjelesne i psihičke posljedice za žrtvu, te njezinu dob, spol i zdravstveno stanje. Ponižavajućim se smatra postupanje koje u žrtvi izaziva strah, tjeskobu ili osjećaj manje vrijednosti koji je ponižava ili slama njezin otpor, dok se nečovječnim smatra osobito smišljeno, kontinuirano postupanje koje uzrokuje stvarne tjelesne povrede ili snažnu patnju.

b) Procesna (proceduralna) obveza – čim netko iznese dokazivu tvrdnju o zlostavljanju od strane državnih tijela, država je dužna provesti djelotvornu, temeljitu i neovisnu službenu istragu. ESLJP naglašava da ta obveza nije „obveza rezultata, nego sredstava” – istraga ne mora nužno dovesti do osude, ali mora biti sposobna utvrditi činjenice i, ako se pokažu istinitima, dovesti do identifikacije i kažnjavanja odgovornih. Istraga mora biti neovisna o hijerarhijskim i institucionalnim vezama s uključenim službenicima te se ne smije oslanjati isključivo na policijsku dokumentaciju.

U odnosu na Republiku Hrvatsku ESLJP je u više navrata utvrdio povredu procesnog aspekta članka 3. upravo zbog neučinkovite istrage navoda o policijskom zlostavljanju, među ostalim u predmetima Mađer protiv Hrvatske (br. 56185/07, presuda od 21.6.2011.), V.D. protiv Hrvatske (br. 15526/10, presuda od 8.11.2011.) i Mafalani protiv Hrvatske (br. 32325/13, presuda od 9.7.2015.). U predmetu Mađer Sud je izrijekom ocijenio da građanskopravna sredstva (naknada štete) nisu dostatna za ispunjenje obveze države iz članka 3. EKLJP-a, jer ne vode utvrđivanju kaznene odgovornosti počinitelja, već isključivo novčanoj kompenzaciji žrtve. U novijem predmetu J.I. protiv Hrvatske (presuda od 8.9.2022.) Sud je ponovno naglasio obvezu hrvatskih tijela da bez odgode i sveobuhvatno reagiraju na ozbiljne navode koji potpadaju pod članak 3., dok je u predmetu M.H. i drugi protiv Hrvatske (presuda od 18.11.2021., vezanom uz postupanje policije prema izbjeglicama na granici) utvrđena povreda procesnog aspekta članka 2. zbog neučinkovite istrage smrtnog stradanja, uz dodatno utvrđenje povrede članka 3. u pogledu uvjeta smještaja maloljetnih osoba.

6. Praksa Ustavnog suda Republike Hrvatske

Slijedeći standarde ESLJP-a, Ustavni sud RH je 2014. godine izmjenom Poslovnika (NN 2/15) uveo posebnu signaturu ustavnosudskih predmeta – „U-IIIBi” – za ustavne tužbe podnesene zbog neučinkovite istrage kaznenih djela vezanih uz članak 2. (pravo na život) i članak 3. (zabrana mučenja) EKLJP-a, dopuštajući podnošenje takve tužbe i prije iscrpljenja redovnog pravnog puta, upravo zbog specifične prirode povrede (propust u postupanju tijela kaznenog progona). Time je hrvatskim građanima omogućeno da zaštitu prava na učinkovitu istragu navoda o policijskom zlostavljanju zatraže na nacionalnoj razini prije obraćanja ESLJP-u, čime se ujedno ispunjava i uvjet dopuštenosti (iscrpljenost pravnih sredstava) za eventualni naknadni postupak u Strasbourgu.

U svojoj praksi Ustavni sud ispituje jesu li nadležna tijela (redovito državno odvjetništvo) poduzela sve razumne mjere za utvrđivanje činjeničnog stanja – uzimanje izjava od same žrtve i očevidaca, pribavljanje forenzičkih i medicinskih dokaza, te kritičko preispitivanje navoda samih uključenih policijskih službenika, umjesto oslanjanja isključivo na njihovu službenu dokumentaciju.

7. Nadzor, naknada štete i uloga javnosti

Pored kaznenopravne odgovornosti, žrtva prekomjerne uporabe sile može ostvarivati građanskopravnu naknadu štete od Republike Hrvatske po osnovi odgovornosti za štetu koju njezino tijelo prouzroči obavljanjem javne službe, no – kako je navedeno – ESLJP takvu naknadu ne smatra dostatnim sredstvom zaštite prava iz članka 3. EKLJP-a, već isključivo dopunom kaznenopravnoj reakciji države.

Pučka pravobraniteljica u svojim analizama sustavno upozorava da su pritužbe na uporabu sredstava prisile među najčešćim razlozima obraćanja građana, da se prekoračenja najčešće događaju prilikom uhićenja i svladavanja otpora te da su posebno pogođene ranjive skupine. Preporuke idu u smjeru dosljedne primjene načela razmjernosti, prikupljanja izjava neovisno o policijskoj dokumentaciji te osiguranja stvarno neovisnih i djelotvornih istraga državnog odvjetništva. Praksa također pokazuje da se postupci protiv policijskih službenika zbog prekomjerne sile u znatnom broju slučajeva pokreću tek nakon što snimka događaja dospije u javnost, što otvara pitanje sustavne, a ne samo reaktivne kontrole zakonitosti postupanja (npr. kroz tijelesne kamere i unaprijeđene taktičke protokole).

8. Zaključak

Hrvatski pravni sustav sadrži razmjerno razrađen i s europskim standardima usklađen normativni okvir za uporabu sredstava prisile – utemeljen na načelima razmjernosti, nužnosti i postupnog stupnjevanja iz Zakona o policijskim poslovima i ovlastima, dopunjen kaznenopravnim sankcioniranjem ekscesa kroz kaznena djela mučenja, protupravnog oduzimanja slobode i zlouporabe položaja i ovlasti. Slabija točka sustava, na koju dosljedno upozoravaju i ESLJP i domaća tijela zaštite ljudskih prava, ne leži toliko u materijalnim normama koliko u provedbi procesne obveze učinkovite, neovisne i pravodobne istrage navoda o prekoračenju ovlasti. Upravo je taj element – neovisnost i temeljitost istrage, neopterećena isključivim oslanjanjem na policijsku dokumentaciju – ključan test kojim domaći sustav mora dosljedno udovoljavati kako bi izbjegao utvrđenje povrede pred Ustavnim sudom RH ili ESLJP-om.

Split, 18.rujna 2026

Imate sličan problem? Nazovite 098 365 153 ili pošaljite poruku na WhatsApp. Savjetovanje je moguće i bez dolaska u ured.