UTJECAJ MEDIJA NA ODLUKE SUDA

Presumpcija nevinosti, jednakost pred sudom i istražni zatvor u medijski eksponiranim kaznenim predmetima u Republici Hrvatskoj

Split,listopad 2026

1. Uvod

Kazneni postupak počiva na dvije pretpostavke koje se međusobno podupiru: svatko je nedužan dok mu se krivnja ne utvrdi pravomoćnom presudom, i svi su pred sudom jednaki. Obje pretpostavke u Hrvatskoj imaju ustavni rang. Ipak, u praksi se nameće pitanje vrijede li one jednako za okrivljenika o kojem mediji šute i za okrivljenika čija je fotografija s uhićenja danima na naslovnicama.

Odvjetnička praksa i javni istupi samih okrivljenika upućuju na to da medijski eksponirani predmeti teku drukčije. Prijedlozi za istražni zatvor češće se prihvaćaju, produljenja se teže ukidaju, a kazne se doživljavaju kao strože. Bivši ravnatelj Klinike za dječje bolesti Zagreb, pušten iz istražnog zatvora u tzv. aferi mikroskopi, izjavio je da je spoznao kako umjesto presumpcije nevinosti postoji „presumpcija krivnje” i javni linč (Novi list). Takve izjave nisu dokaz, ali dobro sažimaju percepciju koju ovaj rad ispituje.

Teza rada glasi: sudac koji odlučuje u medijski eksponiranom predmetu suočen je s asimetričnim rizikom. Pogrešno puštanje na slobodu ili oslobađajuća presuda izlaže ga javnoj osudi, dok pogrešno pritvaranje ili prestroga kazna gotovo nikad ne postanu vijest. Ta asimetrija stvara poticaj za rigoroznije odlučivanje koji nema uporište u zakonu i koji je nespojiv s načelom jednakosti.

Metodološka napomena. Rad se temelji na javno dostupnim izvorima: odlukama Ustavnog suda, presudama Europskog suda za ljudska prava (ESLJP), objavljenoj sudskoj praksi, stručnoj literaturi i medijskim izvještajima. Sustavni empirijski podaci o tome određuje li se istražni zatvor češće u medijski praćenim predmetima u Hrvatskoj ne postoje. Teza o „pravilu” rigoroznijeg postupanja stoga se ovdje izlaže kao utemeljena hipoteza, a ne kao statistički dokazana činjenica, i jedan od zaključaka rada je potreba takvog istraživanja. U predmetima koji su još u tijeku, uključujući one spomenute kao primjere, za sve okrivljenike vrijedi presumpcija nevinosti.

2. Ustavni, zakonski i europski okvir

Normativni okvir je cjelovit i, na razini teksta, usklađen s europskim standardima. Problem ovog rada stoga nije nedostatak norme, nego njezina primjena.

2.1. Ustav Republike Hrvatske

•           Jednakost: svi su pred zakonom jednaki (čl. 14. st. 2.), a svi državljani i stranci jednaki su pred sudovima i drugim tijelima koja imaju javne ovlasti (čl. 26.).

•           Osobna sloboda: sloboda je nepovrediva i može se ograničiti samo zakonom, uz odluku suda (čl. 22.).

•           Presumpcija nevinosti: svatko je nedužan i nitko ga ne može smatrati krivim dok mu se krivnja ne utvrdi pravomoćnom sudskom presudom (čl. 28.).

•           Pravično suđenje: pravo na neovisan i nepristran sud i pošteno suđenje u razumnom roku (čl. 29. st. 1.).

•           Neovisnost sudbene vlasti: sudbena vlast je samostalna i neovisna, a sudovi sude na temelju Ustava, zakona, međunarodnih ugovora i drugih važećih izvora prava (čl. 115.).

•           Sloboda medija: jamči se sloboda mišljenja i izražavanja, uključujući slobodu tiska i drugih sredstava priopćavanja (čl. 38.).

Ustav, dakle, ne poznaje „javno mnijenje” kao izvor prava. Ono može biti povod istrage, ali nikad razlog odluke.

2.2. Zakon o kaznenom postupku

ZKP te ustavne garancije razrađuje kroz nekoliko odredaba koje su izravno relevantne za temu:

•           čl. 3. st. 1. – „Svatko je nedužan i nitko ga ne može smatrati krivim za kazneno djelo dok mu se pravomoćnom sudskom presudom ne utvrdi krivnja.” Novelom NN 126/19 dodan je st. 2. o teretu dokaza na tužitelju, radi prijenosa Direktive 2016/343.

•           čl. 4. – načelo razmjernosti; sud po službenoj dužnosti pazi da se ne primijeni teža mjera ako se ista svrha može postići blažom, a trajanje mjere mora biti najkraće nužno.

•           čl. 6. st. 1. – zabrana diskriminacije u postupku, među ostalim po političkom ili drugom uvjerenju, društvenom položaju i imovnom stanju.

•           čl. 9. st. 1. i 4. – sud s jednakom pažnjom utvrđuje činjenice koje terete okrivljenika i one koje mu idu u korist te mora jasno izložiti razloge odluke.

•           čl. 11. st. 1. – pravo na neovisan i nepristran sud koji pravično, javno i u razumnom roku odlučuje o optužbi.

•           čl. 123. st. 1. t. 4. – istražni zatvor „radi neometanog odvijanja postupka” za djelo kažnjivo dugotrajnim zatvorom, kad su okolnosti počinjenja posebno teške (detaljno u poglavlju 4.).

Za temu je važna i jedna organizacijska činjenica. Općinski i županijski sudovi u prvom stupnju sude u vijećima sa sucima porotnicima (čl. 19.b i 19.d ZKP-a). ESLJP polazi od pretpostavke da su profesionalni suci otporniji na medijski utjecaj od laika, pa sastav vijeća s porotnicima nije pravno irelevantan (v. poglavlje 6.).

2.3. Konvencija i pravo Europske unije

Europska konvencija jamči pravo na slobodu (čl. 5.), pravo na pravično suđenje pred nepristranim sudom (čl. 6. st. 1.), presumpciju nevinosti (čl. 6. st. 2.), slobodu izražavanja (čl. 10.) i zabranu diskriminacije (čl. 14.). Čl. 10. st. 2. izričito dopušta ograničenje slobode izražavanja radi „očuvanja autoriteta i nepristranosti sudbene vlasti”.

Direktiva (EU) 2016/343 u čl. 4. obvezuje države članice da osiguraju kako javne izjave tijela javne vlasti i sudske odluke, osim onih o krivnji, ne prikazuju osumnjičenika ili optuženika krivim dok mu krivnja nije dokazana. Ista odredba traži da za povredu postoje odgovarajuće mjere, a informiranje javnosti dopušta samo kad je to strogo nužno. Čl. 5. Direktive zabranjuje predstavljanje osumnjičenika kao krivih u javnosti uporabom sredstava fizičkog sputavanja. Hrvatska je Direktivu prenijela novelom ZKP-a iz 2019. (NN 126/19), no iz teksta čl. 3. ZKP-a ne proizlazi posebna zabrana javnih izjava tijela o krivnji niti poseban pravni lijek za njezinu povredu. Europska komisija je 2021. upozorila da upravo čl. 4. Direktive spada među najslabije provedene odredbe u državama članicama.

2.4. Medijsko zakonodavstvo

Zakon o medijima obvezuje medije na poštivanje privatnosti, dostojanstva, ugleda i časti građana, ali pravila o izvještavanju o osumnjičenicima rascjepkana su po više propisa i bez posebnih odredaba (Kuća ljudskih prava, 2019.). Ključna je odredba čl. 21. st. 4. Zakona o medijima: nakladnik ne odgovara za štetu ako je informacija utemeljena na točnim činjenicama ili na činjenicama za koje je autor imao osnovani razlog povjerovati da su točne, uz opravdano zanimanje javnosti i dobru vjeru. Kako ta odredba djeluje u praksi, pokazuje poglavlje 8.

3. Kako medijski pritisak djeluje na sudsko odlučivanje

Medijski utjecaj na sud rijetko je izravan. Djeluje kroz nekoliko mehanizama koji se međusobno pojačavaju, a svaki od njih nalazi pravni odraz u standardima ESLJP-a.

Prvo, „suđenje prije suđenja”. Kad mediji o okrivljeniku izvještavaju kao o počinitelju, oni formiraju javnu „presudu” prije sudske. ESLJP je u predmetu Worm protiv Austrije (1997.) prihvatio da država smije štititi stav javnosti da su sudovi pravo mjesto za utvrđivanje krivnje, i to ne samo radi konkretnog predmeta. Sud koji kasnije odluči suprotno javnoj „presudi” ne gubi samo ugled u tom predmetu, nego se doživljava kao prepreka pravdi.

Drugo, asimetrija rizika. Sudac istrage odlučuje o istražnom zatvoru u roku od dvanaest sati, na temelju spisa koji je tada nepotpun. Ako okrivljenika pusti, a ovaj potom ponovi djelo ili utječe na svjedoka, posljedica je javna i personalizirana: ime suca postaje vijest. Ako ga pritvori, a kasnije se pokaže da pritvor nije bio potreban, trošak snosi okrivljenik i rijetko ga itko primijeti. U predmetu koji mediji ne prate taj rizik je apstraktan; u medijski eksponiranom predmetu on je opipljiv. Racionalni odgovor na takvu asimetriju jest „obrambeno” odlučivanje u korist pritvora.

Treće, sužen prostor za odgovor. Suci su vezani dužnošću suzdržanosti i ne mogu javno braniti svoje odluke kao političari ili stranke. Vijeće Europe tu dužnost navodi kao razlog zbog kojeg ugled sudaca zaslužuje posebnu zaštitu od teških i neutemeljenih napada (pregled standarda VE, 2022.). U praksi to znači da je sudac u medijskoj raspravi o vlastitoj odluci bez glasa, što pritisak čini jačim.

Četvrto, autoritet izvora. Najsnažniji prejudicirajući sadržaj ne dolazi od novinara, nego od tijela vlasti: policije, državnog odvjetništva, ministara. Kad medij prenese izjavu dužnosnika o „organiziranom kriminalu” ili o tome koliko su osumnjičenici tražili za „kavicu”, javnost tu tvrdnju doživljava kao službeno utvrđenje. ESLJP to uzima u obzir: kad je izvor prejudicirajuće informacije državno tijelo, materijal se doživljava autoritativnijim, što je relevantno za ocjenu nepristranosti suda.

Peto, opća klima prema skupinama. Medijski narativ ne opisuje samo pojedinca, nego i skupinu: „političare”, „liječnike”, „povratnike”. Kad je skupina u javnosti unaprijed označena kao nepouzdana, pojedinac iz nje ulazi u postupak s hendikepom koji nema veze s dokazima u njegovom spisu. Tu se pitanje presumpcije nevinosti pretvara u pitanje jednakosti (poglavlje

7.).

Nijedan od tih mehanizama ne pretpostavlja nesavjesnog suca. Upravo zato su opasni: djeluju i na savjesne suce, a jedina pouzdana zaštita su postupovna pravila koja traže konkretno, provjerljivo obrazloženje.

4. Istražni zatvor kao glavno polje utjecaja

Istražni zatvor je točka u kojoj medijski pritisak ima najviše prostora: odluka se donosi brzo, na nepotpunom spisu, u trenutku najjačeg medijskog interesa, i izravno oduzima slobodu osobi koja se smatra nedužnom. Hrvatski ZKP uz to sadrži osnovu koja je, po svom podrijetlu, upravo osnova „reakcije javnosti”.

4.1. Čl. 123. st. 1. t. 4. ZKP-a: od „uznemirenja javnosti” do „neometanog odvijanja postupka”

Osnova je u hrvatski poredak preuzeta iz zajedničke jugoslavenske tradicije, a izvorno potječe iz njemačkog prava. Njezin razvoj u ZKP-u može se sažeti ovako (Kroupa, 2024.):

Zakon

Uvjet za pritvor po ovoj osnovi

ZKP/97

katalog djela kažnjivih s osam ili više godina, kad je pritvor opravdan načinom izvršenja ili drugim posebno teškim okolnostima djela

ZKP/03

katalog proširen gospodarskim djelima i djelima kažnjivima s dvanaest ili više godina

ZKP/08

ukinut katalog; dovoljne su posebno teške okolnosti počinjenja djela kažnjivog dugotrajnim zatvorom

ZID ZKP 2011.

dodan uvjet nužnosti „radi neometanog odvijanja postupka”

Zakon

Uvjet za pritvor po ovoj osnovi

ZID ZKP 2012.

preciziran uvjet posebno teških okolnosti počinjenja

Iako se u praksi naziva „težina optužbe” ili „posebno teške okolnosti”, ESLJP i doktrina tu osnovu opisuju kao opasnost od uznemiravanja javnosti. Zakon ne kaže izričito koja joj je svrha, što je i najčešća kritika. Ivo Josipović je još 2008. upozorio da je ona u praksi služila lišavanju slobode osobe koju „nije lijepo vidjeti na cesti” (citirano prema Kroupa, 2024.).

Drugim riječima, osnova je od početka kanal kroz koji ogorčenje javnosti ulazi u odluku o slobodi.

Uz to, t. 4. u praksi često nadoknađuje nedostatak drugih osnova: kad koluzijska opasnost prestane jer su svjedoci ispitani, a opasnost od bijega nije realna, „težina djela” ostaje jedini razlog za daljnji pritvor.

4.2. Standard ESLJP-a: reakcija javnosti nije dovoljna

ESLJP prihvaća da posebna težina djela i reakcija javnosti na njega mogu iznimno i privremeno opravdati pritvor. Od presude Letellier protiv Francuske (1991.) to je, međutim, dopušteno samo ako se na temelju konkretnih činjenica pokaže da bi puštanje okrivljenika stvarno narušilo javni red, i samo dok ta opasnost traje. Pritvor ne smije služiti tome da se anticipira kazna zatvora.

Hrvatska je zbog načina primjene ove osnove, redovito uz druge pritvorske osnove, više puta izgubila pred ESLJP-om. Zajednički nazivnik tih presuda jest da su domaći sudovi

produljivali istražni zatvor ponavljanjem istih, stereotipnih formulacija o težini djela, bez objašnjenja zašto bi upravo puštanje tog okrivljenika uznemirilo javnost:

Predmet

Bit utvrđenja ESLJP-a (čl. 5. st. 3. Konvencije)

Šoš protiv Hrvatske, br. 26211/13, 1. 12. 2015.

Protekom vremena okolnosti djela gube težinu; sudovi nisu obrazložili u čemu je opasnost za javnost ni je li okrivljenik, s obzirom na svoju ulogu, njezin izvor; zanemaren zahtjev za blažu mjeru.

Orban protiv Hrvatske, br. 56111/12, 19. 12. 2013.

Veza između javnog reda i daljnjeg pritvora ostala je neobjašnjena; samo navođenje iznosa štete i „interesa javnosti” nije dostatno.

Perica Oreb protiv

Hrvatske, br. 20824/09, 31.

10. 2013.

Težina optužbe i očekivane kazne ne mogu same opravdati dugotrajan pritvor; „javna uznemirenost” ostala je neobrazložena, uz stereotipne izraze.

Trifković protiv Hrvatske, br. 36653/09, 6. 11. 2012.

Samo pozivanje na težinu optužbe nije dostatno; pritvor od tri i pol godine izgubio je svrhu i nije bio razmjeran.

Izvor sažetaka: Kroupa (2024.), na temelju presuda i materijala Ureda zastupnika RH pred ESLJP-om.

4.3. Domaća praksa nakon tih presuda

Ustavni sud je nakon tih presuda pooštrio standard obrazloženja. U novijoj praksi traži da redovni sudovi konkretno obrazlože što bi predstavljalo uznemiravanje javnosti i je li okrivljenik njegov izvor, te da ispituju mogućnost blažih mjera (Kroupa, 2024.). Ustavni sud dosljedno ponavlja i da istražni zatvor nije kazna i da se u nju ne smije pretvoriti (npr. U-III662/2017).

Koliko je medijska izloženost blizu same pritvorske odluke, ilustrira predmet koji je rješavan odlukom Ustavnog suda U-III-7315/2014 od 27. studenoga 2014. Prvostupanjski sud produljio je istražni zatvor po t. 4. u predmetu teškog ubojstva, obrazlažući nužnost neometanog odvijanja postupka, među ostalim, time što je javnost izviještena i što bi puštanje okrivljenice moglo uznemiriti građane. U ustavnoj tužbi isticano je da sud nije ni jednom daljnjom riječju obrazložio intenzitet interesa javnosti. Bez obzira na ishod konkretnog predmeta, sama formulacija pokazuje kako lako medijska pozornost može postati premisa pritvorske odluke.

Pozitivan primjer suprotnog pristupa jest postupanje optužnog vijeća Županijskog suda u Zagrebu koje je u predmetu ratnog zločina odbilo prijedlog za istražni zatvor po t. 4. jer nije našlo da je on nužan radi neometanog odvijanja postupka, iako se radilo o djelu koje je tužiteljstvo opisalo kao osobito okrutno (DORH, priopćenje). Težina djela, dakle, nije sama po sebi dovoljna, i to je ispravno tumačenje.

5. Javne izjave tijela vlasti i presumpcija nevinosti

Presumpcija nevinosti iz čl. 6. st. 2. Konvencije ne obvezuje samo sud koji sudi. ESLJP od presude Allenet de Ribemont protiv Francuske (1995.) dosljedno drži da je krše i izjave drugih javnih dužnosnika o kaznenim istragama u tijeku, ako potiču javnost da osumnjičenika smatra krivim i prejudiciraju sudsku ocjenu činjenica. Vlasti smiju informirati javnost, ali uz diskreciju i oprez koje presumpcija nevinosti zahtijeva.

5.1. Peša protiv Hrvatske (2010.)

Temeljni hrvatski predmet jest Peša protiv Hrvatske, br. 40523/08, presuda od 8. travnja

2010. Podnositelj, bivši potpredsjednik Hrvatskog fonda za privatizaciju, uhićen je 2008. u tzv. aferi Maestro. Nakon uhićenja javno su govorili ravnatelj policije, predsjednik Vlade, predsjednik Republike i glavni državni odvjetnik. Izjave su opisivale „organizirani kriminal”, iznos od 50.000 eura traženih „za kavicu” te metaforu o „tri tenora”.

ESLJP je utvrdio povredu čl. 6. st. 2. Konvencije. Ključna utvrđenja, prema pregledu standarda Vijeća Europe (2022.):

•           Visok interes javnosti obvezivao je dužnosnike na informiranje, ali ta obveza ne opravdava svaki izbor riječi.

•           Izjava ravnatelja policije dana je samo četiri dana nakon uhićenja; upravo je u početnoj fazi osobito važno ne iznositi tvrdnje koje se mogu shvatiti kao potvrda krivnje.

•           Izjave su prikazane kao utvrđene činjenice, bez ograde o tome je li djelo uopće počinjeno.

•           Ime nije nužno spomenuti: dovoljno je da je osoba prepoznatljiva iz konteksta.

•           Što je položaj govornika viši, to je veća obveza opreza u izboru riječi.

Predmet ima i domaći epilog koji sažima cijelu temu. Općinski građanski sud u Zagrebu je 2013. nepravomoćno dosudio Peši 150.000 kuna naknade, utvrdivši da je nakon uhićenja bio izložen medijskom linču koji su potaknuli najviši državni dužnosnici. Peša je u kaznenom postupku najprije osuđen na dvije godine zatvora, a u ponovljenom postupku pravomoćno oslobođen. Takav slijed ne dokazuje da je medijska klima odredila prvu presudu, ali pokazuje koliko daleko javna „presuda” može otići od konačnog sudskog ishoda.

5.2. Ostala praksa ESLJP-a o izjavama dužnosnika

•           Butkevičius protiv Litve (2002.): predsjednik parlamenta nekoliko dana nakon uhićenja izjavio je da ne sumnja u primanje mita; to je proglašeno izjavom o krivnji.

•           Konstas protiv Grčke (2011.): ministar pravosuđa pohvalio je prvostupanjsku osudu dok je žalba bila u tijeku, što je ostavilo dojam da želi utjecati na žalbeni sud.

•           G.C.P. protiv Rumunjske (2011.): ministar unutarnjih poslova imenom je označio osumnjičenika kao počinitelja na samom početku istrage.

•           Gutsanovi protiv Bugarske (2013.): nepostojanje namjere da se povrijedi presumpcija nevinosti ne isključuje povredu.

•           Kinsky protiv Češke (2012.): politički pritisak i nadzor ministarstva nad postupcima „zbog povećanog interesa medija” upozorio je suce da se njihovi koraci prate; odlučan je bio privid nepristranosti, a ne dokaz stvarnog utjecaja.

Za hrvatsku praksu iz toga slijede dva zaključka. Prvo, svaka izjava policije, DORH-a, USKOK-a ili ministra o predmetu u tijeku mora se mjeriti standardom iz predmeta Peša, a ne samo pravilima o odnosima s javnošću. Drugo, kad takve izjave postoje, one su relevantne i za ocjenu je li sud koji odlučuje o pritvoru ili krivnji objektivno nepristran.

5.3. Prikazivanje uhićenja

Čl. 5. Direktive 2016/343 zabranjuje prikazivanje osumnjičenika krivima uporabom lisica i drugih sredstava sputavanja, osim kad je to nužno. Hrvatska praksa „prošetavanja” uhićenika pred kamerama s tim je u napetosti. I predsjednik Vrhovnog suda Radovan Dobronić je u Hrvatskom saboru rekao da nema opravdanja snimati nekoga u pidžami dok ga se privodi, te da je glavni problem kad se osobu od početka u javnosti prikazuje krivom.

6. Medijska kampanja i nepristranost suda u praksi ESLJP-a

ESLJP priznaje da „virulentna medijska kampanja” može povrijediti i nepristranost suda (čl.

6. st. 1.) i presumpciju nevinosti (čl. 6. st. 2.). Istodobno postavlja visok prag za utvrđenje povrede, što ograničava vrijednost tog jamstva u praksi.

6.1. Kriteriji

Prema pregledu prakse Vijeća Europe (2022.), ESLJP ocjenjuje:

1.        Je li strah okrivljenika od pristranosti objektivno opravdan, a ne samo subjektivan (Daktaras protiv Litve, odl. 2000.; G.C.P. protiv Rumunjske, 2011.).

2.        Je li riječ o opsežnom izvještavanju, koje je u važnim predmetima legitimno, ili o kampanji koja bi mogla utjecati na ishod (Rywin protiv Poljske, 2016.; Ninn-Hansen protiv Danske, odl. 1999.).

3.        Koliko je vremena prošlo između kampanje i suđenja, i jesu li suci mogli doći u doticaj s napisima (Sutyagin protiv Rusije, 2011.).

4.        Je li kampanju potaknulo državno tijelo, jer se tada informacija doživljava kao autoritativnija (Natsvlishvili i Togonidze protiv Gruzije, 2014.; Abdulla Ali protiv UK, 2015.).

5.        Kakav je sastav suda: profesionalni suci smatraju se manje podložnima utjecaju od porote ili laika (Craxi protiv Italije, 2002.; Rywin).

6.        Jesu li odluke na svim stupnjevima detaljno obrazložene na temelju dokaza iz spisa (Bebis i Boboc protiv Rumunjske; G.C.P.).

U Craxi je ESLJP izričito rekao da je u demokratskom društvu neizbježno da tisak oštro komentira osjetljive predmete o moralu dužnosnika i vezama politike i gospodarstva, te da profesionalni suci imaju iskustvo i obrazovanje da odbace sugestije izvan postupka.

6.2. Kritika: pretpostavka koja se u Hrvatskoj teško održava

Pristup ESLJP-a ima tri slabosti kad se prenese na hrvatski istražni zatvor.

•           Pretpostavka profesionalnog suca. Hrvatska prvostupanjska vijeća u kaznenim predmetima uključuju suce porotnike. U Worm protiv Austrije austrijski je žalbeni sud kažnjavanje novinara opravdao upravo mogućnošću da članak pročitaju suci porotnici, a ESLJP je to prihvatio. Argument „profesionalnog suca” stoga je u hrvatskom raspravnom vijeću slabiji nego u predmetima poput Craxi.

•           Brzina i nepotpunost pritvorske odluke. Kriteriji ESLJP-a razvijeni su za presude donesene nakon dugog dokaznog postupka. Pritvorska odluka donosi se u satima, u vrhuncu medijskog interesa, na spisu koji je tada najtanji. Upravo tu je vremenski odmak od kampanje nulti.

•           Nedokazivost utjecaja. Traženje „uvjerljivog dokaza” da je sudac bio pod utjecajem medija praktički je nedostižno, jer se utjecaj ne bilježi u spisu. Zato je jedina provjerljiva zaštita kvaliteta obrazloženja: konkretni razlozi vezani uz dokaze u spisu, a ne uz opći dojam o težini djela.

To vodi do praktičnog zaključka za obranu i za sudove: u medijski eksponiranom predmetu ispitni kriterij nije „je li sudac bio pod utjecajem”, nego „bi li ista odluka, s istim obrazloženjem, bila donesena da o predmetu nitko nije pisao”. Ako obrazloženje ne može izdržati taj test, ono ne zadovoljava standard iz predmeta Šoš i Orban.

7. Medicinski predmeti, političari i nepopularne osobe: načelo jednakosti

Ako sud u dva pravno istovjetna predmeta odluči različito samo zato što je jedan od njih u medijima, povrijeđeno je načelo jednakosti iz čl. 14. st. 2. i čl. 26. Ustava. Medijska izloženost nije zakonski kriterij ni za pritvor ni za kaznu. ZKP u čl. 6. st. 1. izričito zabranjuje diskriminaciju u postupku, među ostalim po političkom uvjerenju i društvenom položaju.

7.1. Liječnički predmeti

U predmetima nesavjesnog liječenja medijska dinamika je osobito izražena: smrt pacijenta, ožalošćena obitelj i ustanova koja šuti zbog liječničke tajne. Hrvatska liječnička komora je u više navrata javno upozorila na tu dinamiku. Nakon smrti novinara Vladimira Matijanića 2022. pozvala je liječnike na suzdržanost, uz stav da se odgovornost može utvrditi samo u nadležnim postupcima (HLK, 2022.). U travnju 2026., povodom smrti pacijenta u Zadru, upozorila je na neetičnost objave punog imena i prezimena liječnika prije završetka stručnog nadzora, ističući da se kod osumnjičenika za teška kaznena djela redovito objavljuju samo inicijali (HLK, 2026.).

Pravno je važno uočiti jednu činjenicu koja se u javnoj raspravi previđa. Teško kazneno djelo protiv zdravlja ljudi nesavjesnim liječenjem sa smrtnom posljedicom iz nehaja kažnjivo je zatvorom od jedne do osam godina. Osnova iz čl. 123. st. 1. t. 4. ZKP-a traži djelo kažnjivo dugotrajnim zatvorom, pa u tim predmetima nije primjenjiva. Ako se liječniku određuje istražni zatvor, on se mora temeljiti na opasnosti od bijega, koluziji ili iteraciji, a svaka od njih traži konkretne činjenice.

Iz toga slijedi da se eventualni medijski pritisak u liječničkim predmetima ne može „sakriti” iza težine djela, nego se prelijeva u ekstenzivno tumačenje drugih osnova. Tipični rizici su:

•           koluzija obrazložena time što su svjedoci kolege s istog odjela, bez konkretnih pokazatelja pokušaja utjecaja;

•           iteracija obrazložena time što liječnik i dalje radi, iako bi istu svrhu postigla blaža mjera, primjerice privremena zabrana obavljanja određene dužnosti ili djelatnosti (čl. 98. ZKP-a);

•           kažnjavanje u kojem se generalna prevencija, potaknuta javnim ogorčenjem, stavlja ispred individualne krivnje za nehajno djelo.

Valja priznati i suprotnu stranu. ESLJP je u predmetu Bajić protiv Hrvatske (2012.) utvrdio da

Hrvatska nije učinkovito istražila smrt pacijentice nakon operacije, među ostalim zbog vještačenja koje se moglo smatrati pristranim. Javni dojam „nekažnjivosti” u medicini stoga ima povijesnu podlogu, i dio medijskog pritiska je reakcija na nju. Ispravan odgovor na neučinkovitost istrage je, međutim, učinkovita i nepristrana istraga, a ne strože pritvaranje pojedinca.

Napomena o dokazima: nisu pronađeni javno dostupni podaci koji bi statistički pokazali da se liječnicima u medijski praćenim predmetima češće određuje istražni zatvor ili izriču strože kazne. Teza autora o tome temelji se na praksi i pojedinačnim predmetima te je otvorena za empirijsku provjeru.

7.2. Političari i javni dužnosnici

Političari moraju trpjeti šire granice kritike od privatnih osoba, ali to vrijedi za političku raspravu, a ne za presumpciju nevinosti. ESLJP je u G.C.P. protiv Rumunjske naglasio da izjave ministra u službenom svojstvu nisu dio političke rasprave u kojoj je dopušteno pretjerivanje. Status političara, dakle, ne smanjuje jamstva iz čl. 6. st. 2.

U hrvatskoj praksi tu je ključan predmet Peša (poglavlje 5.). Noviji primjer je tzv. afera mikroskopi iz studenoga 2024., u kojoj su bivšem ministru zdravstva i bivšem ravnatelju Klinike za dječje bolesti određeni istražni zatvori. Prema medijskim izvještajima, ravnatelju je istražni zatvor određen zbog opasnosti od utjecaja na svjedoke i ponavljanja djela, a ukinut nakon ispitivanja svjedoka i razrješenja s dužnosti; i bivši ministar pušten je nakon ispitivanja svjedoka. Takvo vezanje trajanja pritvora uz konkretne procesne razloge u skladu je sa standardima ESLJP-a. Istodobno, javne izjave okrivljenih o „linču javnosti” pokazuju koliko je prostor oko predmeta bio zasićen prije bilo kakve sudske ocjene. Postupak je u tijeku i za okrivljene vrijedi presumpcija nevinosti.

7.3. Ranije osuđivane i društveno nepopularne osobe

Ranija osuđivanost može biti zakonski relevantna, primjerice za ocjenu iteracijske opasnosti, pa je hrvatski sudovi s pravom uzimaju u obzir kad je konkretno povezana s opasnošću ponavljanja. Granica se prelazi kad ranija osuđivanost ili medijska etiketa („povratnik”,

„kriminalac”) postane zamjena za analizu: kad se iz toga što je osoba „poznata” izvodi zaključak o njezinoj opasnosti bez obrazloženja veze s konkretnim djelom.

Isto vrijedi za osobe nepopularne iz političkih, vjerskih, etničkih ili drugih razloga. Za njih medijski narativ unaprijed pruža „objašnjenje” djela, a sud koji ga ne prihvati riskira optužbu da ih štiti. Zato je kod takvih okrivljenika potreba za konkretnim obrazloženjem veća, a ne manja.

8. Domaća građanska praksa o odgovornosti medija

Objavljena građanska praksa pokazuje da okrivljenik koji tuži medij zbog izvještavanja o kaznenom postupku u pravilu ne uspijeva, osobito kad je medij prenio službene informacije.

To nije nužno pogrešno sa stajališta slobode medija, ali pokazuje gdje je stvarna odgovornost: kod tijela vlasti koja te informacije plasiraju.

Odluka

Činjenice

Ishod i razlozi

Županijski sud u Velikoj Gorici, Gž1172/2024-2, 29. 5.

2025.

Okrivljenik u istrazi zbog pogodovanja i primanja mita tužio je portal zbog članka s fotografijom s uhićenja, objavljenog dok je istraga trajala.

Tužba odbijena: šteta i uzročna veza nisu dokazani; fotografija s uhićenja ranije je objavljena u drugim medijima; članak ga ne naziva počiniteljem; medij se pozvao na vjerno prenošenje rješenja USKOK-a (čl.

21. st. 4. ZM).

Županijski sud u Varaždinu, Gž-

1635/2021-2, 7. 4.

2022.

Osoba poznata javnosti, kasnije u istražnom zatvoru i optužena, tužila je portal zbog devet članaka s punim imenom.

Tužba odbijena: informacije preuzete s konferencija za medije ministarstva, za koje su novinari imali osnovan razlog vjerovati da su točne; tijela progona su, prema sudu, jedini pouzdan izvor; presumpcija nije povrijeđena jer članci ne tvrde da je počinitelj.

Varaždinska presuda sadrži i važan korektiv: sud je odbio stajalište da za štetu odgovara samo medij koji je informaciju prvi objavio, jer bi to značilo da deset medija koji prenose istu tvrdnju ne odgovara nijedan osim prvog.

Iz tih odluka slijedi zaključak važan za temu. Kad je sadržaj službeno potvrđen, medij je zaštićen, a pozornost se premješta na tijela koja su sadržaj dala. Upravo tu djeluju standard iz predmeta Peša i čl. 4. Direktive 2016/343. Tko želi ograničiti „medijsko suđenje”, mora najprije urediti komunikaciju policije i državnog odvjetništva, a ne ponajprije tužiti novinare.

Istraživanje Kuće ljudskih prava iz 2019. na uzorku od 245 medijskih priloga pokazalo je da naslovi u tisku i na portalima u više od polovice slučajeva koriste izraze poput „ubojica” ili „krijumčar”, dok je u samom tekstu terminologija ispravna. Istodobno je utvrđeno da su mediji oprezniji kod medijski najistaknutijih predmeta i da u njima u velikoj mjeri prenose priopćenja državnog odvjetništva. Taj nalaz upućuje na to da je ključni izvor prejudicirajućeg sadržaja u velikim predmetima službena komunikacija.

9. Europska rješenja i prijedlozi

9.1. Kako to rješavaju drugi

Europske države razvile su tri različita modela, od kojih svaki ima svoju cijenu za slobodu medija.

Model

Primjer

Bit rješenja

Kaznena zabrana utjecaja na postupak

Austrija, § 23. Zakona o medijima

Kažnjivo je javno raspravljati o vjerojatnom ishodu ili vrijednosti dokaza na način podoban utjecati na postupak; ESLJP ga je prihvatio u Worm protiv Austrije (1997.).

Institut „contempt of court”

Ujedinjeno Kraljevstvo, Contempt of Court Act 1981.

Objektivna odgovornost za objave koje stvaraju bitan rizik ozbiljnog prejudiciranja postupka u tijeku; granice je postavio ESLJP u Sunday Times protiv UK (1979.).

Građanskopravna zaštita presumpcije

Francuska, čl. 9-1.

Građanskog zakonika

Pravo na poštivanje presumpcije nevinosti kao osobno pravo, s mogućnošću sudskog naloga za ispravak i naknadu.

Na razini Vijeća Europe relevantni su Preporuka Rec(2003)13 o informiranju putem medija u vezi s kaznenim postupcima, koja traži da izvještavanje ne prejudicira ishod, i Mišljenje CCJE br. 7 (2005.) o pravosuđu i društvu, koje uređuje odnos sudova i medija. Na razini EU, uz Direktivu 2016/343, presumpciju nevinosti jamči čl. 48. Povelje o temeljnim pravima.

Za Hrvatsku ni austrijski ni britanski model nisu preporučljivi kao prvi korak. Kaznena ili „contempt” odgovornost novinara lako bi se zloupotrijebila protiv istraživačkog novinarstva, osobito u korupcijskim predmetima. Problem je u prvom redu u postupanju tijela vlasti i u standardu obrazloženja sudskih odluka.

9.2. Prijedlozi de lege ferenda 1. Preuređenje čl. 123. st. 1. t. 4. ZKP-a. Brisati osnovu ili je izričito ograničiti na slučajeve u kojima konkretne činjenice pokazuju da bi puštanje stvarno ugrozilo javni red, uz zakonsku napomenu da medijska izvještenost sama po sebi nije razlog, te uz kratko maksimalno trajanje.

2.        Izričita norma o javnim izjavama tijela. U ZKP unijeti odredbu kojom se, sukladno čl. 4. Direktive, zabranjuje tijelima javne vlasti prikazivati osumnjičenika krivim, uz poseban pravni lijek (zahtjev za javni ispravak, naknada, dužnost suda da povredu cijeni pri odlučivanju o pritvoru).

3.        Pravila komunikacije policije, DORH-a i USKOK-a. Javne smjernice usklađene s predmetom Peša: inicijali, opis sumnje umjesto tvrdnje, bez kvalifikacija o karakteru osumnjičenika.

4.        Zabrana inscenacije uhićenja. Interna pravila o tome da se uhićenici ne izvode pred kamere u lisicama ili neprimjerenom stanju bez stvarne sigurnosne potrebe (čl. 5. Direktive).

5.        Sudska komunikacija. Glasnogovornici sudova trebali bi u medijski eksponiranim predmetima odmah, činjenično i razumljivo objasniti pravnu osnovu i razloge pritvorske odluke. Objašnjena odluka manje je izložena napadu, a sudac manje izložen pritisku.

6.        Zaštita sudaca od neutemeljenih napada. Državno sudbeno vijeće i strukovne udruge trebaju javno reagirati na teške i neutemeljene osobne napade na suce zbog odluka, bez ograničavanja legitimne kritike.

7.        Empirijsko istraživanje. Ministarstvo pravosuđa ili akademska zajednica trebali bi usporediti stope određivanja i trajanje istražnog zatvora te visinu kazni u medijski praćenim i nepraćenim predmetima istih kaznenih djela. Bez toga rasprava ostaje na razini dojmova.

9.3. Što je moguće već sada (de lege lata)

•           U žalbama protiv pritvorskih rješenja sustavno se pozivati na Šoš, Orban, Perica Oreb i Trifković te tražiti da sud obrazloži u čemu je konkretna opasnost i zašto blaža mjera nije dovoljna.

•           Primijeniti „test anonimnog predmeta” iz poglavlja 6.: bi li ista odluka, s istim obrazloženjem, bila donesena da o predmetu nitko nije pisao.

•           Tražiti otklon suca (čl. 32. st. 2. ZKP-a) kad postoje konkretne okolnosti koje izazivaju sumnju u nepristranost, primjerice javne izjave suca o predmetu.

•           Ustavna tužba i zahtjev ESLJP-u zbog povrede čl. 5. st. 3. i čl. 6. st. 2. Konvencije; Ustavni sud meritorno ispituje pritvorsko rješenje i kad je ono u međuvremenu prestalo važiti (Kroupa, 2024., uz upućivanje na Osmanović protiv Hrvatske, 2012.). • Naknada štete od države zbog izjava dužnosnika koje krše presumpciju nevinosti, po modelu predmeta Peša, te pravo na rehabilitaciju i naknadu zbog neosnovanog uhićenja ili osude (čl. 14. ZKP-a).

10. Zaključak

Hrvatski normativni okvir jamči jednakost pred sudom i presumpciju nevinosti na razini Ustava, zakona i europskog prava. Raskorak nastaje u primjeni, i to na tri mjesta.

Prvo, istražnozatvorska osnova iz čl. 123. st. 1. t. 4. ZKP-a po svom je podrijetlu osnova

„reakcije javnosti”. Hrvatska je zbog njezine šablonske primjene više puta izgubila pred ESLJP-om, a i nakon pooštrenja ustavnosudske prakse ostaje otvoren kanal kroz koji medijska izvještenost može postati premisa odluke o slobodi.

Drugo, najsnažniji prejudicirajući sadržaj dolazi od tijela vlasti, a ne od novinara. Predmet

Peša pokazao je da su u Hrvatskoj krivnju unaprijed proglašavali najviši dužnosnici, a domaća građanska praksa pokazuje da mediji koji takve informacije prenose u pravilu ne odgovaraju. Direktiva 2016/343 nije u ZKP prenesena tako da bi taj problem izričito uredila.

Treće, pretpostavka ESLJP-a da su profesionalni suci imuni na medijsku kampanju najslabija je upravo u fazi istražnog zatvora i u vijećima sa sucima porotnicima. Sudac koji odlučuje u satima, pod vrhuncem medijske pozornosti, izložen je asimetričnom riziku koji ga tjera prema strožoj odluci.

Za liječničke predmete, političare, ranije osuđivane i nepopularne osobe to znači da se načelo jednakosti ne povređuje otvorenom diskriminacijom, nego tihim pomakom standarda: ista činjenična osnova dovoljna je za pritvor kad je predmet na naslovnicama, a nedovoljna kad nije. Tvrdnja da je to „pravilo” zahtijeva empirijsku provjeru koju hrvatska pravosudna statistika još ne omogućuje. Ali normativni zaključak ne ovisi o statistici: svaka odluka o slobodi mora moći izdržati test istovjetnog, medijski nevidljivog predmeta. Odluka koja taj test ne prolazi nije samo stroga, nego je protivna Ustavu.

Izvori i literatura Propisi

•           Ustav Republike Hrvatske, NN 56/90 … 5/14 (čl. 14., 22., 26., 28., 29., 38., 115.)

•           Zakon o kaznenom postupku, NN 152/08 … 13/26 (čl. 1.a, 3., 4., 6., 9., 11., 19.b,

19.d, 32., 98., 123.)

•           Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o kaznenom postupku, NN 126/19

•           Zakon o medijima, NN 59/04, 84/11, 81/13, 114/22 (čl. 16., 21.)

•           Europska konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (čl. 5., 6., 10., 14.)

•           Direktiva (EU) 2016/343 Europskog parlamenta i Vijeća od 9. ožujka 2016., čl. 4. i 5.; Povelja EU o temeljnim pravima, čl. 48.

Praksa Europskog suda za ljudska prava

•           Peša protiv Hrvatske, br. 40523/08, 8. 4. 2010.

•           Šoš protiv Hrvatske, br. 26211/13, 1. 12. 2015.; Orban protiv Hrvatske, br. 56111/12, 19. 12. 2013.; Perica Oreb protiv Hrvatske, br. 20824/09, 31. 10. 2013.; Trifković protiv Hrvatske, br. 36653/09, 6. 11. 2012.; Osmanović protiv Hrvatske, br. 67604/10,

6. 11. 2012.; Bajić protiv Hrvatske, 2012.

•           Letellier protiv Francuske, 1991.; Allenet de Ribemont protiv Francuske, 1995.; Sunday Times protiv UK, 1979.; Worm protiv Austrije, br. 22714/93, 29. 8. 1997.

•           Craxi protiv Italije, 2002.; Daktaras protiv Litve, odl. 2000.; Butkevičius protiv Litve, 2002.; Konstas protiv Grčke, 2011.; G.C.P. protiv Rumunjske, 2011.; Sutyagin protiv Rusije, 2011.; Kinsky protiv Češke, 2012.; Gutsanovi protiv Bugarske, 2013.; Natsvlishvili i Togonidze protiv Gruzije, 2014.; Rywin protiv Poljske, 2016.

Praksa Ustavnog suda i domaćih sudova

•           Ustavni sud RH, U-III-7315/2014 od 27. 11. 2014.; U-III-662/2017 od 22. 2. 2017.; U-III-5449/2013 od 13. 1. 2014.

•           Županijski sud u Velikoj Gorici, Gž-1172/2024-2 od 29. 5. 2025.

•           Županijski sud u Varaždinu, Gž-1635/2021-2 od 7. 4. 2022.

Literatura i izvješća

•           Kroupa, I., Istražni zatvor zbog opasnosti uznemiravanja javnosti, diplomski rad,

Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu, 2024. (s pregledom radova Josipovića, Đurđević i Tripala, Dananića i dr.)

•           Kos, D., Istražni zatvor – krajnja mjera osiguranja prisutnosti okrivljenika, a ne kazna, Vrhovni sud Republike Hrvatske

•           Vijeće Europe, Overview of European Standards on Undue Influence in the Judiciary, 2022.

•           Kuća ljudskih prava Zagreb, The importance of appearances – istraživački izvještaj za Hrvatsku, 2019.

•           Fair Trials, Innocent until proven guilty? Conclusions and recommendations

•           Eucrim, Commission Implementation Report on Presumption of Innocence Directive, 2021.

•           Preporuka Vijeća Europe Rec(2003)13; Mišljenje CCJE br. 7 (2005.)

Priopćenja i medijski izvori

•           Hrvatska liječnička komora, priopćenja od 12. 8. 2022. i 25. 4. 2026.

•           Državno odvjetništvo RH, priopćenje o žalbi na rješenje optužnog vijeća (predmet R. A.)

•           Novi list: ukidanje istražnog zatvora G. Roiću; istražni zatvori u aferi mikroskopi; R. Dobronić o presumpciji nevinosti; predmet Peša

•           tportal i Index.hr: izjave dužnosnika o aferi Maestro; Dnevnik.hr: Bajić protiv Hrvatske

Sažetak

Rad analizira raskorak između normativnog jamstva jednakog postupanja i presumpcije nevinosti te sudske prakse u kaznenim predmetima koji su pod snažnom medijskom pozornošću. Polazi od teze da je u Republici Hrvatskoj, unatoč usklađenom zakonodavnom okviru, odluka o istražnom zatvoru, a posredno i o kažnjavanju, izložena utjecaju medijske klime, osobito kad je okrivljenik političar, ranije osuđivana ili društveno nepopularna osoba, ili kad je riječ o tzv. liječničkim predmetima.

Teza se ispituje kroz Ustav Republike Hrvatske, Zakon o kaznenom postupku, Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, Direktivu (EU) 2016/343 te praksu Europskog suda za ljudska prava i Ustavnog suda Republike Hrvatske. Posebno se analizira istražnozatvorska osnova iz čl. 123. st. 1. t. 4. ZKP-a kao normativni kanal kroz koji „uznemirenost javnosti” ulazi u sudsku odluku. Rad zaključuje prijedlozima de lege lata i de lege ferenda.

Ključne riječi: presumpcija nevinosti, jednakost pred sudom, istražni zatvor, medijsko suđenje, nepristranost suda, čl. 6. Konvencije, Direktiva 2016/343