ODNOS KLIJENTA I ODVJETNIKA: PRAVA I OBVEZE TIJEKOM ZASTUPANJA


27. rujna 2026. · Mislav Milas, odvjetnik

Pregled pravne naravi odnosa, prava i obveza ugovornih strana za vrijeme trajanja zastupanja te odgovornosti za njihovu povredu, u hrvatskom i europskom pravu.

Uvod

Odnos između odvjetnika i klijenta jedan je od najizrazitijih primjera odnosa povjerenja (fiducijarnog odnosa) u pravnom sustavu. Klijent odvjetniku povjerava zaštitu svojih pravnih interesa, često u situacijama koje su za njega osobno, poslovno ili financijski od velike važnosti, a odvjetnik zauzvrat preuzima obvezu da te interese štiti stručno, savjesno i u skladu s pravilima struke. Taj odnos nije statičan – on traje kroz cijelo vrijeme zastupanja i za obje strane generira niz prava i obveza koje se mijenjaju ovisno o fazi postupka, vrsti predmeta i okolnostima slučaja.

Svrha ovog članka jest sustavno prikazati temeljna prava i obveze klijenta i odvjetnika za vrijeme trajanja zastupanja, s posebnim naglaskom na dužnost odvjetnika da klijenta obavještava o tijeku postupka – jednu od najčešćih točaka spora u odnosu klijent-odvjetnik i, posljedično, u disciplinskim postupcima pred tijelima odvjetničke komore.

Analiza se temelji na odredbama Zakona o obveznim odnosima (u dijelu koji uređuje ugovor o nalogu, koji se prema ustaljenom shvaćanju sudske prakse i pravne teorije analogijom primjenjuje na odnos odvjetnika i klijenta), Zakona o odvjetništvu, Statuta Hrvatske odvjetničke komore, Kodeksa odvjetničke etike, te relevantnih europskih standarda – Model kodeksa CCBE-a za europske odvjetnike, članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih slobode i članka 47. Povelje Europske unije o temeljnim pravima.

Pravna narav odnosa: ugovor o nalogu, punomoć i supstitucija

Odnos odvjetnika i klijenta u hrvatskom pravu najčešće se kvalificira kao ugovor o nalogu u smislu Zakona o obveznim odnosima (čl. 763. i dalje ZOO-a), pri čemu se punomoć koju klijent daje odvjetniku smatra vanjskim, prema trećima usmjerenim ovlaštenjem za zastupanje, dok nutarnji odnos – prava i obveze ugovornih strana – uređuje upravo ugovor o nalogu (nerijetko u formi ugovora o pravnoj pomoći ili naloga za zastupanje).

Prema čl. 765. ZOO-a nalogoprimac (odvjetnik) dužan je štititi interese nalogodavca (klijenta) i postupati s pažnjom dobrog stručnjaka, a prema čl. 766. ZOO-a mora se u pravilu držati uputa nalogodavca, uz mogućnost odstupanja samo u opravdanim slučajevima i uz obavještavanje. Nalogoprimac je, prema čl. 767. ZOO-a, dužan posao obaviti osobno, osim ako iz naravi posla, sporazuma stranaka ili okolnosti ne proizlazi da to može učiniti i treća osoba, a prema čl. 768. ZOO-a dužan je nalogodavcu predati sve što je u obavljanju naloga stekao.

Posebnost odvjetničkog zastupanja predstavlja institut supstitucije, odnosno privremenog zamjenika iz čl. 54. st. 4. Zakona o odvjetništvu. Kada nadležno tijelo Komore odvjetniku po službenoj dužnosti (npr. zbog privremene ili trajne nemogućnosti obavljanja odvjetništva izvornog punomoćnika) postavi privremenog zamjenika, taj zamjenik ne stječe ovlaštenje na temelju punomoći koju bi mu dala stranka, već na temelju rješenja komorskog tijela – i to ovlaštenje traje isključivo dok postoji razlog zbog kojeg je zamjenik postavljen (čl. 56. Zakona o odvjetništvu), a prestaje ipso iure prestankom tog razloga, bez potrebe za posebnom odjavom punomoći.

Obveze odvjetnika prema klijentu

Vjernost i revnost. Odvjetnik je dužan zastupati klijenta savjesno, pošteno i s punom pažnjom, štiteći njegove interese iznad svih drugih obzira osim zakona i pravila struke (pravila 40. i 41. Kodeksa odvjetničke etike), a povreda ove dužnosti ujedno je i povreda dužne vjernosti iz pravila 55. Kodeksa.

Čuvanje odvjetničke tajne. Sve što klijent povjeri odvjetniku, kao i sve što odvjetnik sazna u vezi sa zastupanjem, predstavlja odvjetničku tajnu koju je dužan čuvati trajno, i nakon prestanka zastupanja (pravila 26, 30. i 31. Kodeksa odvjetničke etike).

Sukob interesa. Odvjetnik ne može preuzeti ili nastaviti zastupanje ako postoji sukob interesa s drugim klijentom ili s njegovim vlastitim interesom, a mora ga izbjegavati i kada tek prijeti (pravila 46, 59. i 61. Kodeksa odvjetničke etike).

Uredno vođenje predmeta i dostupnost. Odvjetnik je dužan uredno voditi evidenciju o predmetu, čuvati dokumentaciju i biti dostupan klijentu za informacije o stanju postupka (pravilo 131. Kodeksa odvjetničke etike). Ova dužnost izravno se veže s pitanjem obavještavanja klijenta, kojemu je posvećeno posebno poglavlje ovog članka.

Zajednički nazivnik svih navedenih obveza jest da odvjetnik u odnosu prema klijentu djeluje u okviru profesionalne, a ne isključivo ugovorne odgovornosti – standard postupanja mjeri se pažnjom dobrog stručnjaka i pravilima struke, a ne samo onim što je strankama izričito ugovoreno.

Posebno: dužnost obavještavanja stranke o tijeku postupka

Dužnost odvjetnika da klijenta obavještava o tijeku postupka jedna je od najčešće spornih obveza u praksi disciplinskih tijela odvjetničkih komora, jer se upravo njezina (navodna) povreda najčešće ističe u disciplinskim prijavama klijenata. Riječ je o izvedenoj obvezi koja proizlazi iz opće dužnosti zaštite interesa klijenta (čl. 765. ZOO-a) i dužne vjernosti i revnosti (pravila 40, 41. i 55. Kodeksa odvjetničke etike), a ne o posebnoj, izričito propisanoj formalnoj obvezi s fiksnim rokovima ili obrascem.

Oblik obavijesti. Sudska praksa upravnih sudova u postupcima povodom odluka disciplinskih tijela odvjetničke komore ustalila je stajalište da obavještavanje klijenta ne mora biti isključivo pismeno – ono može biti i usmeno, uključujući telefonski, ako je iz okolnosti slučaja razvidno da je klijent stvarno i pravovremeno obaviješten o bitnim koracima u postupku (v. npr. UsIrs 209/17-10). Zakon ne propisuje formu u kojoj se ta obavijest mora dati, pa ocjena je li obveza ispunjena ovisi o okolnostima konkretnog slučaja.

Narav obveze – trenutačna ili trajna. Bitno je razlikovati trenutačnu povredu (propust da se u određenom trenutku pruži obavijest) od trajnog stanja koje bi opravdalo primjenu pravila o zastari koja vrijede za trajna kršenja. Zakon o odvjetništvu u čl. 79. propisuje objektivni (najduže osmogodišnji) i subjektivni (najduže četverogodišnji) rok zastare pokretanja disciplinskog postupka, s pravilima o prekidu i produljenju toga roka; propust obavještavanja u određenom trenutku pravno se kvalificira kao jednokratna, dovršena povreda počevši od trenutka kad je do propusta došlo, a ne kao trajno stanje koje bi zastarni rok pomicalo unedogled.

Kad obveza objektivno ne postoji. Obveza odvjetnika da obavještava klijenta pretpostavlja da odvjetnik uopće raspolaže relevantnom informacijom i da postupanje u predmetu ovisi o njegovoj radnji. Kad je, primjerice, postupak prekinut (čl. 212.–216. Zakona o parničnom postupku) zbog razloga koji ne dopušta poduzimanje parničnih radnji, ili kad sud pismena dostavlja izravno stranci (a ne putem punomoćnika), ne može se odvjetniku pripisati propust obavještavanja o nečemu što se u tom razdoblju u postupku nije ni događalo, odnosno o čemu je klijent već izravno i uredno obaviješten od samog suda.

Europski standard. Model kodeks CCBE-a za europske odvjetnike u čl. 7. (dužnost obavještavanja i periodičnog izvještavanja) postavlja usporediv standard: odvjetnik mora klijenta u razumnim razmacima obavještavati o razvoju predmeta koji mu je povjeren, što odgovara hrvatskom shvaćanju ove obveze kao dužnosti razumnog, a ne apsolutnog i neograničenog informiranja.

Obveze klijenta prema odvjetniku

Davanje uputa i istinito informiranje. Klijent je dužan odvjetniku dati potrebne upute i podatke te ga istinito informirati o svim činjenicama relevantnim za predmet; odvjetnik postupa prema uputama klijenta, ali u granicama zakona i pravila struke (čl. 766. ZOO-a).

Suradnja u postupku. Klijent je dužan pravovremeno odgovarati na upite odvjetnika, dostavljati dokumentaciju i osobno se odazivati kad je to potrebno (npr. radi davanja iskaza ili potpisivanja podnesaka), jer bez te suradnje odvjetnik objektivno ne može uredno izvršavati preuzetu obvezu.

Plaćanje nagrade i troškova. Temeljna obveza klijenta jest platiti odvjetniku ugovorenu ili po Tarifi pripadajuću nagradu za rad te mu naknaditi opravdane troškove nastale u vezi s obavljanjem posla (čl. 772.–777. ZOO-a).

Obavještavanje odvjetnika o promjeni okolnosti. Klijent je dužan odvjetnika obavijestiti o svakoj promjeni okolnosti bitnoj za predmet – promjeni adrese, nastupu novih činjenica, paralelnim postupcima i sličnome – jer uredno izvršavanje naloga s obiju strana pretpostavlja ažurnu razmjenu informacija.

Europski standardi

Odnos odvjetnika i klijenta u europskom pravnom prostoru dodatno je uokviren pravilima strukovne etike na razini Europske unije te temeljnim pravom na pristup sudu i učinkovitu pravnu pomoć.

CCBE Model kodeks. Vijeće europskih odvjetničkih komora (CCBE) u svom Model kodeksu ponašanja za europske odvjetnike (2021.) propisuje da odvjetnik mora djelovati u najboljem interesu klijenta (čl. 1. poglavlja o odnosu s klijentima), čuvati profesionalnu tajnu (čl. 1.–5. poglavlja o povjerljivosti), izbjegavati sukob interesa (čl. 1.–6. poglavlja o sukobu interesa), redovito obavještavati klijenta o tijeku predmeta (čl. 7.), te postupati prema posebnim pravilima o prestanku zastupanja (čl. 10.–11.), uključujući obvezu da se, u slučaju otkaza, poduzmu sve mjere da se izbjegne šteta za klijenta.

Članak 6. EKLJP i članak 47. Povelje EU-a. Europski sud za ljudska prava u predmetima Airey protiv Irske (1979.) i Artico protiv Italije (1980.) naglasio je da pravo na pristup sudu iz čl. 6. EKLJP-a zahtijeva ne samo formalno imenovanje branitelja ili punomoćnika, nego stvarnu i učinkovitu pravnu pomoć – što posredno postavlja standarde kvalitete odvjetničkog zastupanja, uključujući urednu komunikaciju s klijentom. Isti zahtjev učinkovite pravne pomoći sadržan je i u članku 47. Povelje Europske unije o temeljnim pravima, koji jamči pravo na djelotvoran pravni lijek i na pravični postupak pred neovisnim sudom.

Prestanak zastupanja i posljedice

Zastupanje može prestati na više načina: opozivom punomoći od strane klijenta, otkazom od strane odvjetnika, izvršenjem povjerenog posla, smrću ili prestankom postojanja jedne od stranaka, kao i – u slučaju supstitucije – prestankom razloga zbog kojeg je privremeni zamjenik postavljen.

CCBE Model kodeks u čl. 10.–11. propisuje da odvjetnik pri otkazivanju zastupanja mora klijentu ostaviti razumno vrijeme i mogućnost da pravodobno angažira drugog odvjetnika te poduzeti sve što je razumno moguće da izbjegne štetu za klijenta, uključujući urednu predaju predmeta i dokumentacije.

Kod supstitucije, prestanak ovlaštenja privremenog zamjenika nastupa ipso iure – samim prestankom razloga zbog kojeg je postavljen (npr. povratkom izvornog odvjetnika u mogućnost obavljanja djelatnosti, ili, u slučaju smrti stranke koju je zastupao izvorni odvjetnik, prestankom postupka u odnosu na tu stranku) – bez potrebe za posebnom odlukom o razrješenju privremenog zamjenika.

Odgovornost za povredu obveza

Povreda obveza iz odnosa odvjetnik–klijent može povlačiti tri, međusobno neovisne, vrste odgovornosti.

Disciplinska odgovornost. Povreda dužnosti propisanih Zakonom o odvjetništvu, Statutom Komore i Kodeksom odvjetničke etike disciplinski je prekršaj koji se procesuira pred Disciplinskim tužiteljstvom i Disciplinskim sudom Komore, uz mogućnost žalbe Višem disciplinskom sudu. Pokretanje postupka podliježe zastari iz čl. 79. Zakona o odvjetništvu – subjektivni rok od najduže četiri godine od kad je oštećena strana saznala za povredu i počinitelja, te objektivni rok od najduže osam godina od počinjenja, s mogućnošću prekida i produljenja tih rokova pod zakonom propisanim uvjetima.

Građanskopravna odgovornost. Ako je povredom obveze klijentu nastala šteta (npr. propuštanjem roka ili radnje), odvjetnik odgovara po općim pravilima obveznog prava o naknadi štete, uz mogućnost pokrića iz obveznog osiguranja od profesionalne odgovornosti.

Kaznenopravna odgovornost. U krajnjim slučajevima, kad ponašanje odvjetnika ispuni obilježja kaznenog djela (npr. pronevjere povjerenih sredstava ili teže povrede dužnosti zastupanja), dolazi u obzir i kaznenopravna odgovornost, potpuno neovisno o disciplinskom postupku.

Zaključak

Odnos odvjetnika i klijenta tijekom zastupanja obilježen je nizom uzajamnih prava i obveza čije je težište na povjerenju, revnosti i urednoj komunikaciji. Dužnost obavještavanja klijenta o tijeku postupka, kao jedna od najosjetljivijih točaka toga odnosa, mora se sagledavati razumno i u svjetlu konkretnih okolnosti – uzimajući u obzir oblik u kojem je obavijest dana, postoji li uopće objektivna mogućnost i potreba za obavještavanjem u određenom trenutku, te je li klijent istu informaciju već zaprimio izravno od suda ili drugog tijela – a ne kao apsolutnu, neograničenu i formalno vezanu obvezu čije bilo kakvo odstupanje automatski povlači disciplinsku odgovornost.

Izvori

•  Zakon o obveznim odnosima

•  Zakon o odvjetništvu

•  Kodeks odvjetničke etike (NN 64/07)

•  Statut Hrvatske odvjetničke komore

•  Zakon o parničnom postupku

•  CCBE Charter of core principles / Model Code of Conduct for European Lawyers (2021)

•  Konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih slobode, čl. 6.

•  Povelja Europske unije o temeljnim pravima, čl. 47.

•  ESLJP, Airey protiv Irske (1979.); Artico protiv Italije (1980.)

•  Visoki upravni sud Republike Hrvatske, UsIrs 209/17-10


sažetak:

Odnos odvjetnika i klijenta tijekom zastupanja obilježen je nizom uzajamnih prava i obveza čije je težište na povjerenju, revnosti i urednoj komunikaciji. Dužnost obavještavanja klijenta o tijeku postupka, kao jedna od najosjetljivijih točaka toga odnosa, mora se sagledavati razumno i u svjetlu konkretnih okolnosti – uzimajući u obzir oblik u kojem je obavijest dana, postoji li uopće objektivna mogućnost i potreba za obavještavanjem u određenom trenutku, te je li klijent istu informaciju već zaprimio izravno od suda ili drugog tijela – a ne kao apsolutnu, neograničenu i formalno vezanu obvezu čije bilo kakvo odstupanje automatski povlači disciplinsku odgovornost.

ključne riječi:odvjetnik i klijent

split, 27.09.2026