ODGOVORNOST ZA OZLJEDE NA SPORTSKIM NATJECANJIMA
Zakonodavni okvir i sudska praksa
Stručni članak
1. Uvod
Sport je danas jedna od najraširenijih društvenih djelatnosti – broj natjecatelja, klubova i gledatelja koji redovito posjećuju sportske priredbe iz godine u godinu raste, a s njime i broj situacija u kojima na sportskom natjecanju dođe do ozljede. Rizik od ozljede pritom nije samo statistička mogućnost, nego sastavni dio same naravi sporta: brzina, kontakt, oprema, infrastruktura i okupljanje velikog broja ljudi na jednom mjestu nužno stvaraju povećanu opasnost od štete. Pitanje koje se u praksi neprestano postavlja jest – tko odgovara kada do ozljede dođe: sportaš koji je ozljedu nanio, klub za koji nastupa, organizator natjecanja, vlasnik ili upravitelj sportskog objekta, ili šteta ostaje teret samog oštećenika kao dio uobičajenog rizika sportske aktivnosti?
Hrvatsko pravo ne sadrži poseban, cjelovit režim odštetne odgovornosti za štete nastale u sportu. Zakon o sportu, iako sadrži niz odredaba o sigurnosti i organizaciji natjecanja, ne uređuje pretpostavke i opseg odštetne odgovornosti, pa se ta pitanja rješavaju primjenom općih pravila Zakona o obveznim odnosima (u nastavku: ZOO) o izvanugovornoj odgovornosti za štetu, uz supsidijarnu primjenu posebnih propisa o sprječavanju nereda na športskim natjecanjima. U nastavku se razmatra pravni okvir i sudska praksa koja se razvila povodom triju najčešćih konstelacija: odgovornosti organizatora natjecanja prema gledateljima, odgovornosti za štetu od opasne stvari ili opasne djelatnosti te odgovornosti sudionika (sunatjecatelja) međusobno.
2. Pravni izvori
Za razliku od nekih drugih segmenata sportskog prava, odštetnopravni aspekt sportskih ozljeda nije uređen posebnim propisom, nego se izvodi iz nekoliko izvora koji se međusobno nadopunjuju:
• Zakon o obveznim odnosima („Narodne novine“, br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23, 69/26) – temeljni propis koji uređuje pretpostavke odštetne odgovornosti (čl. 1045.–1049.), odgovornost za štetu od opasne stvari i opasne djelatnosti (čl. 1063.–1067.) te odgovornost organizatora priredbi (čl. 1081.). Budući da Zakon o sportu ne sadrži posebna pravila o naknadi štete, ZOO se primjenjuje izravno na sve odštetne zahtjeve nastale u vezi sa sportskim natjecanjima.
• Zakon o sportu – uređuje organizaciju sportske djelatnosti, obveze organizatora natjecanja u pogledu sigurnosti, uvjete za obavljanje sportske djelatnosti i registraciju sportskih udruga, ali ne sadrži materijalne odredbe o odštetnoj odgovornosti, pa u tom dijelu upućuje (implicitno, kroz opće pravilo o supsidijarnoj primjeni propisa) na ZOO.
• Zakon o sprječavanju nereda na športskim natjecanjima – posebni propis usmjeren prije svega na sigurnost gledatelja i sprječavanje nasilja na natjecanjima; propisuje obveze organizatora (redarska služba, zabrana pristupa alkoholiziranim ili naoružanim osobama, kontrola ulaska u sportski objekt) čije nepoštivanje može biti relevantno kao okolnost koja se uzima u obzir prilikom utvrđivanja postojanja krivnje organizatora u parničnom postupku za naknadu štete.
• Pravila pojedinih sportova (autonomno pravo saveza) – iako nisu izvor prava u formalnom smislu, pravila igre (npr. pravilnik nogometnog, rukometnog ili hokejskog saveza) služe kao mjerilo za ocjenu je li ponašanje sportaša bilo u granicama dopuštenog rizika ili ga je prekoračilo, što je od odlučne važnosti kod utvrđivanja protupravnosti štetne radnje.
3. Odgovornost organizatora sportskog natjecanja prema gledateljima (čl. 1081. ZOO)
Središnja je odredba članak 1081. ZOO-a:
Organizator priredbe kojom se okuplja veći broj ljudi na zatvorenom ili otvorenom prostoru odgovara za štetu nastalu smrću ili tjelesnom ozljedom koju netko pretrpi zbog izvanrednih okolnosti koje u takvim prilikama mogu nastati, kao što je gibanje mase, opći nered i slično. (čl. 1081. ZOO)
Ova odredba postavlja poseban, oblažen oblik objektivizirane odgovornosti organizatora priredbi, a sportsko natjecanje (utakmica, turnir, trka) klasičan je primjer takve priredbe.
Pretpostavke odgovornosti. Prema ustaljenom tumačenju u pravnoj teoriji i praksi, odgovornost organizatora po čl. 1081. ZOO-a postoji kad se kumulativno ispune tri pretpostavke: (1) šteta je nastala zbog izvanrednih okolnosti koje se na takvim priredbama uobičajeno mogu dogoditi – primjerice nekontrolirano i iznenadno kretanje mase, opći nered, lažna uzbuna, tučnjava među navijačima, rušenje ograde ili tribine, prevelik broj gledatelja u odnosu na kapacitet objekta; (2) šteta se ogleda u smrti ili tjelesnoj ozljedi (ne i u čistoj imovinskoj šteti na stvarima, koja se prosuđuje po općim pravilima); (3) šteta je nastala na prostoru koji je pod nadzorom organizatora, odnosno u uzročnoj vezi s okolnostima koje su na tom prostoru nastale.
Bitno je naglasiti da izvanredne okolnosti iz čl. 1081. ZOO-a nisu poistovjećene s višom silom – naprotiv, radi se o okolnostima koje su, iako izvanredne, u potpunosti predvidive kad se na jednome mjestu okupi velik broj ljudi izvan svakodnevne kontrole (masa gledatelja, navijačke skupine). Upravo zato što je takav rizik povezan sa samom naravi okupljanja, zakon organizatora tereti pojačanom odgovornošću: on odgovara već zato što je priredbom stvorio rizik da neki, sam po sebi možda neutralan događaj, dovede do štete – neovisno o tome je li mogao dokazati da nije kriv za nastanak same izvanredne okolnosti. Organizator se te odgovornosti može osloboditi jedino ako dokaže da šteta nije uzročno povezana s takvom izvanrednom okolnošću ili da je u cijelosti uzrokovana isključivo trećom osobom ili samim oštećenikom.
Doseg odgovornosti. Odgovornost organizatora ne ograničava se na osobe koje su platile ulaznicu, nego obuhvaća sve gledatelje koji su se zbog priredbe zatekli na prostoru pod nadzorom organizatora, a prema stajalištima u sudskoj praksi može se protegnuti i na štetu nastalu izvan tog prostora, ako je u uzročno-posljedičnoj vezi s okolnostima koje su nastale na natjecanju (primjerice kad nasilje započeto na stadionu prijeđe na okolne ulice).
Pristanak oštećenika kao granica odgovornosti. U teoriji se raspravlja pristaje li gledatelj samim dolaskom na natjecanje na rizik štete koja pri tome može nastati (tzv. volenti non fit iniuria), što bi isključivalo protupravnost štetne radnje. Prevladava stajalište da gledatelj nije dužan pristati na povećani rizik izazvan lošom organizacijom ili propustima u osiguranju sigurnosti – pristanak na dolazak na natjecanje ne znači pristanak na štetu uzrokovanu organizacijskim propustom, pa se organizator ne može osloboditi odgovornosti pozivom na pristanak oštećenika.
4. Odgovornost za štetu od opasne stvari ili opasne djelatnosti (čl. 1063.–1067. ZOO)
Uz odgovornost po osnovi krivnje, ZOO propisuje i opće pravilo o pretpostavkama odgovornosti:
Tko drugome prouzroči štetu, dužan je naknaditi je ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje. Predmnijeva se obična nepažnja. Za štetu od stvari ili djelatnosti od kojih potječe povećana opasnost štete za okolinu odgovara se bez obzira na krivnju. (čl. 1045. st. 1.–3. ZOO)
Ta se objektivna (kauzalna) odgovornost dalje razrađuje u odsjeku o odgovornosti za štetu od opasne stvari ili opasne djelatnosti.
Šteta nastala u vezi s opasnom stvari, odnosno opasnom djelatnošću smatra se da potiče od te stvari, odnosno djelatnosti, osim ako se dokaže da one nisu bile uzrok štete. (čl. 1063. ZOO)
Za štetu od opasne stvari odgovara njezin vlasnik, a za štetu od opasne djelatnosti odgovara osoba koja se njome bavi. (čl. 1064. ZOO)
Članak 1067. ZOO-a propisuje oslobođenje od odgovornosti ako vlasnik dokaže da šteta potiče od nepredvidivog uzroka izvan same stvari koji se nije mogao spriječiti, izbjeći ili otkloniti, isključive krivnje oštećenika ili treće osobe, ili je do štete djelomično doprinijela treća osoba (tada odgovara solidarno s vlasnikom, razmjerno svojoj krivnji).
Primjena u sportu. U sudskoj praksi kao opasna stvar redovito se kvalificira imovina čija narav, položaj ili način uporabe stvaraju povećanu opasnost štete za okolinu (npr. motorno vozilo u pogonu, plovilo, skakaonica, građevinski dizalica), dok se opasnom djelatnošću smatra djelatnost koja po prosječnom tijeku stvari uz sebe nosi povećan rizik štete (npr. građevinski radovi na visini, uporaba pirotehnike). Kod sportskih natjecanja ova osnova odgovornosti prije svega dolazi u obzir kod motoriziranih sportova (auto-moto trke, jet-ski, gokart), zrakoplovnih i vodenih sportova te kod nedostatne ili neispravne sportske infrastrukture i opreme (npr. neispravna skakaonica, nesigurno postavljena ograda ili koš, klizav teren) – tada se odgovornost vlasnika objekta ili organizatora koji se opremom koristi u obavljanju svoje djelatnosti prosuđuje po objektivnom (kauzalnom) kriteriju, bez obzira na krivnju, što je za oštećenika znatno povoljnije nego dokazivanje krivnje po čl. 1045. ZOO-a. Naprotiv, sama okolnost da se natjecanje odvija u kontaktnom sportu (nogomet, rukomet, hokej, borilački sportovi) sama po sebi ne čini takvo natjecanje „opasnom djelatnošću“ u smislu čl. 1063. ZOO-a – tu se, kao što je izloženo u nastavku, odgovornost prosuđuje po posebnim kriterijima vezanim za granice dopuštenog sportskog rizika.
5. Odgovornost sudionika natjecanja međusobno (sunatjecatelji)
Najsloženije se pitanje odštetne odgovornosti postavlja kad je ozljedu jednom sportašu nanio drugi sportaš tijekom same igre – dakle kad je štetnik sunatjecatelj, a ne organizator ili treća osoba. Polazišna je teza da svaki sudionik sportskog natjecanja svojim uključivanjem u igru pristaje na rizike koji su svojstveni toj vrsti sporta i koji proizlaze iz njegovih pravila, uključujući i mogućnost lakših ozljeda do kojih dolazi i u redovitom, pravilima sukladnom tijeku igre (npr. udarac loptom, sudar igrača, pad). U opsegu u kojem je ozljeda posljedica takvog, pravilima predviđenog i uobičajenog rizika igre, ne postoji protupravnost štetne radnje, jer je oštećenik na taj rizik pristao uključivanjem u natjecanje (načelo volenti non fit iniuria), pa nema mjesta odštetnoj odgovornosti ni sunatjecatelja ni kluba.
Međutim, taj pristanak nije neograničen. Granica pristanka na rizik postavljena je uz uobičajene radnje karakteristične za određeni sport, uključujući manja odstupanja od pravila igre koja su za taj sport tipična, ali ne obuhvaća namjerno nanošenje ozljede niti grubo (teško) kršenje pravila igre koje izlazi iz okvira sportskog nadmetanja. Kad je do ozljede došlo namjerno ili grubom povredom pravila igre, protupravnost štetne radnje nije isključena pristankom oštećenika, pa sunatjecatelj koji je ozljedu nanio odgovara po općim pravilima o odgovornosti za štetu (čl. 1045. ZOO-a), a solidarno s njim može odgovarati i klub za koji nastupa ili organizator natjecanja, ako u pripremi ili u tijeku natjecanja nisu poduzeli odgovarajuće mjere da se igra odvija u skladu s pravilima i u sportskom duhu (o čemu više u odjeljku o sudskoj praksi). Teret dokaza da je ozljeda posljedica namjere ili grube povrede pravila, a ne uobičajenog rizika igre, pritom je na oštećeniku kao tužitelju.
Pitanje je posebno osjetljivo kod borilačkih sportova i drugih grana u kojima je tjelesni sudar ili udarac sam po sebi sredstvo natjecanja (boks, MMA, hrvanje). U teoriji se ističe da pravna valjanost pristanka na takav rizik ovisi i o tome radi li se o sportu koji je priznat kao sport od strane nadležnog nacionalnog sportskog saveza i uvršten u nomenklaturu sportova i sportskih grana – kod nepriznatih ili zakonom posebno ograničenih formi (npr. „slobodna borba“ bez pravila) postavlja se pitanje je li pristanak sudionika na fizički obračun uopće pravno valjan, odnosno je li ništetan kao protivan prisilnim propisima i moralu društva (čl. 2. ZOO-a), s obzirom da se pravilima takvog „sporta“ ne mogu derogirati kaznenopravne i druge prisilne norme o zaštiti tjelesnog integriteta. U svakom slučaju, i unutar priznatih borilačkih sportova pristanak vrijedi samo za radnje koje su uobičajene za tu granu i u granicama njezinih pravila (npr. dopušteni udarci u boksu), a ne i za radnje koje pravila te grane izričito zabranjuju.
6. Sudska praksa
VSRH, Rev 366/2005-2 od 15. lipnja 2005. Odluka se odnosi na tjelesnu ozljedu koju je jedna igračica pretrpjela od igračice protivničke momčadi tijekom nogometne utakmice. Vrhovni sud je zauzeo stajalište da za štetu odgovara igračica protivničke momčadi koja je tužiteljicu tjelesno ozlijedila, ako je to učinila namjerno ili grubim kršenjem pravila igre, a solidarno s njome i njezin nogometni klub, odnosno organizator natjecanja, ako u pripremi ili u tijeku igre nije poduzeo odgovarajuće mjere da se igra odvija u sportskom duhu i u skladu s pravilima igre. Ova odluka i danas se navodi kao temeljni orijentir za granicu između dopuštenog sportskog rizika (koji isključuje odgovornost) i namjerne ili grube povrede pravila igre (koja odgovornost otvara), a istodobno uvodi mogućnost solidarne odgovornosti kluba/organizatora zbog propusta u nadzoru nad odvijanjem natjecanja.
VSRH, Rev 1072/1999-2 od 13. svibnja 2013., u vezi s presudom Županijskog suda u Zagrebu, Gž 3156/97 od 15. rujna 1998. Predmet se odnosi na gledateljicu koja je htjela prisustvovati rukometnoj utakmici, a na koju se, uslijed pritiska posjetitelja, srušila improvizirana ograda ispred glavnog ulaza u dvoranu, pri čemu je gledateljica pala na ogradu te su na nju pali i ostali posjetitelji. Županijski sud u Zagrebu prvostupanjski je rukometni klub, kao organizatora natjecanja, uz ostale tuženike, osudio na naknadu štete po osnovi čl. 1081. ZOO-a (odnosno njegova prethodnika iz ranijeg ZOO-a). Vrhovni sud je presudu ukinuo i predmet vratio na ponovno suđenje, ali ne zbog toga što bi šteta nastala izvan prostora pod nadzorom organizatora – ta okolnost, naprotiv, uopće nije bila predmet pravnog lijeka – nego isključivo zbog pogrešno utvrđene (promašene) pasivne legitimacije jednog od tuženika koji, prema stajalištu Vrhovnog suda, u konkretnom slučaju nije trebao odgovarati kao organizator. Odluka je značajna jer implicitno potvrđuje ispravnost primjene čl. 1081. ZOO-a na štetu gledatelja nastalu urušavanjem improvizirane ograde uslijed gibanja mase posjetitelja kao tipičnog primjera „izvanredne okolnosti“ u smislu te odredbe.
Zajednički zaključak iz prakse. Iz iznesenih odluka proizlazi da hrvatski sudovi razlikuju najmanje dvije razine odštetne odgovornosti u sportu: (i) odgovornost organizatora natjecanja prema gledateljima za štetu nastalu izvanrednim okolnostima na priredbi (objektivizirana odgovornost po čl. 1081. ZOO-a, uz mogućnost oslobođenja jedino dokazom da šteta nije uzročno vezana za takvu okolnost ili da je organizator poduzeo sve mjere koje se od njega mogu razumno očekivati) i (ii) odgovornost sunatjecatelja i klubova/organizatora prema drugim sportašima za ozljede nastale u samoj igri (odgovornost po osnovi krivnje, ograničena na namjeru ili grubo kršenje pravila igre, uz mogućnost solidarne odgovornosti kluba zbog propusta u nadzoru). U oba slučaja sud detaljno cijeni okolnosti konkretnog slučaja – veličinu i vrstu objekta, broj gledatelja, poduzete mjere osiguranja, pravila konkretnog sporta i način na koji je do ozljede došlo – pa se ustaljena, kruta pravila teško mogu izvesti izvan ovih temeljnih smjernica.
7. Osiguranje kao instrument zaštite
S obzirom na to da odštetnopravni put ne jamči oštećeniku brzu i sigurnu naknadu štete (potrebno je dokazati krivnju, protupravnost i uzročnu vezu, a naplata od pojedinca ili nedovoljno kapitaliziranog kluba često je neizvjesna), osiguranje se u praksi nameće kao komplementaran, a katkad i praktično nezaobilazan instrument zaštite. Razlikuju se dva osnovna oblika:
• Osiguranje od odgovornosti organizatora sportskog natjecanja – pokriva odštetne zahtjeve gledatelja i drugih trećih osoba prema organizatoru, nastale u vezi s organizacijom i odvijanjem natjecanja. Ovaj oblik osiguranja je za organizatore natjecanja u pravilu preporučljiv, a za određene vrste priredbi (masovna okupljanja, natjecanja u motociklizmu i drugim rizičnim disciplinama) i uvjet za dobivanje dozvole za održavanje natjecanja.
• Osiguranje sportaša od posljedica nesretnog slučaja – ugovor kojim se osigurava sam sportaš (najcšeće preko kluba, saveza ili osobno) za slučaj tjelesne ozljede zadobivene tijekom sportske pripreme ili natjecanja, neovisno o tome je li šteta nastala krivnjom nekog trećeg. Ovaj instrument je posebno važan jer djeluje neovisno o postojanju i dokazivosti tuđe odštetne odgovornosti – sportašu se naknada isplaćuje već na temelju ostvarenja osiguranog slučaja (nastanka ozljede određene vrste i težine), bez potrebe utvrđivanja krivnje. U hrvatskoj pravnoj i sportskoj praksi ukazuje se, međutim, na nedovoljnu razvijenost svijesti o potrebi obvezatnog uvođenja takvog osiguranja, posebno za amaterske i mlađe kategorije sportaša, kod kojih se teže ozljede mogu pokazati dugoročno najskupljima upravo zbog nemogućnosti daljnjeg bavljenja sportom.
Oba oblika osiguranja ne isključuju odštetnopravnu odgovornost štetnika, nego djeluju paralelno s njom – osiguravatelj koji je oštećeniku isplatio naknadu stupa, u granicama isplaćenog iznosa, u prava oštećenika prema odgovornoj osobi (subrogacija), pa se pitanje krajnje odgovornosti u konačnici opet vraća na pravila prikazana u prethodnim odjeljcima.
8. Zaključne napomene
Odgovornost za ozljede na sportskim natjecanjima u hrvatskom pravu nije uređena jedinstvenim, samostalnim režimom, nego se izvodi kombiniranom primjenom općih pravila ZOO-a o odštetnoj odgovornosti. Ovisno o tome tko je štetnik i u kojem svojstvu je šteta nastala, primjenjuju se različita pravila: prema gledateljima organizator odgovara po posebnom, objektivizira‐jućem pravilu čl. 1081. ZOO-a za štetu nastalu izvanrednim okolnostima svojstvenima masovnim okupljanjima; kod uporabe opasnih stvari ili obavljanja opasnih djelatnosti (motorizirani sportovi, neispravna infrastruktura) odgovara se po objektivnom, kauzalnom kriteriju iz čl. 1063.–1067. ZOO-a; a među samim sportašima odgovornost postoji tek kad je ozljeda posljedica namjere ili grubog kršenja pravila igre, dok uobičajeni rizik svojstven određenom sportu ostaje izvan protupravnosti zbog pristanka oštećenika na taj rizik.
Za praksu je od najveće važnosti pravilno razgraničenje: (1) je li riječ o šteti gledatelja ili sudionika natjecanja, (2) je li riječ o uobičajenom riziku igre ili o njegovu prekoračenju te (3) je li šteta uzročno vezana za opasnu stvar ili djelatnost. Sudska praksa (VSRH Rev 366/2005-2; VSRH Rev 1072/1999-2) pruža jasne, ali usko postavljene smjernice, pa se svaki slučaj u konačnici mora prosuđivati s obzirom na konkretne okolnosti – vrstu sporta, pravila natjecanja, poduzete mjere sigurnosti i ponašanje samog oštećenika. Uzimajući u obzir neizvjesnost odštetnopravnog puta, organizatorima natjecanja i sportašima u praksi se preporuča kombinacija preventivnih mjera (dosljedna primjena pravila o sigurnosti iz Zakona o sportu i Zakona o sprječavanju nereda na športskim natjecanjima) i odgovarajućeg osiguravateljnog pokrića, kako od odgovornosti organizatora, tako i osiguranja sportaša od posljedica nesretnog slučaja.
9. Izvori
• Zakon o obveznim odnosima, Zakon.hr – čl. 1045.–1049., 1063.–1067., 1081. (www.zakon.hr/z/75/zakon-o-obveznim-odnosima)
• Zakon o sportu, Narodne novine 141/2022, 114/2023, 56/2024 (narodne-novine.nn.hr)
• Zakon o sprječavanju nereda na športskim natjecanjima, Novi informator (informator.hr/zakoni/9705-zakon-o-sprjecavanju-nereda-na-sportskim-natjecanjima)
• VSRH, Rev 366/2005-2 od 15. lipnja 2005. (odgovornost sunatjecatelja za namjernu ili grubu povredu pravila igre)
• VSRH, Rev 1072/1999-2 od 13. svibnja 2013., u vezi s presudom Županijskog suda u Zagrebu Gž 3156/97 od 15. rujna 1998. (odgovornost organizatora za urušavanje ograde uslijed gibanja mase gledatelja)
• D. Klasiček, „Odgovornost organizatora za štetu nastalu na sportskom natjecanju“, Zbornik radova Pravnog fakulteta u Splitu, god. 56, br. 2/2019, str. 355.–376. (hrcak.srce.hr/clanak/321342)
• M. Hrabar, „Načelo volenti non fit iniuria kod naknade štete u sportu“, Pravni fakultet Sveučilišta u Splitu (hrabaripartneri.hr)
• IUS-INFO, „Zašto u Republici Hrvatskoj ne postoji svijest o potrebi uvođenja obvezatnog osiguranja sportaša od posljedica nesretnog slučaja?“ (iusinfo.hr)
Sažetak: Članak analizira odgovornost za štetu nastalu ozljedama na sportskim natjecanjima u hrvatskom pravu, koje nije uređeno posebnim propisom nego se izvodi iz općih pravila Zakona o obveznim odnosima. Razmatraju se tri temeljne konstelacije: objektivizirana odgovornost organizatora natjecanja prema gledateljima za štetu nastalu izvanrednim okolnostima (čl. 1081. ZOO), objektivna (kauzalna) odgovornost za štetu od opasne stvari ili opasne djelatnosti (čl. 1063.–1067. ZOO) te odgovornost sunatjecatelja za ozljede nanesene tijekom igre, ograničena na namjerno ili grubo kršenje pravila (načelo volenti non fit iniuria). Prikazuju se relevantne odluke Vrhovnog suda RH (Rev 366/2005-2; Rev 1072/1999-2) te uloga osiguranja od odgovornosti organizatora i osiguranja sportaša od posljedica nesretnog slučaja kao komplementarnog instrumenta zaštite.
Ključne riječi: odgovornost za štetu, sportske ozljede, organizator sportskog natjecanja, čl. 1081. ZOO, opasna stvar, opasna djelatnost, sunatjecatelji, pravila igre, pristanak oštećenika, volenti non fit iniuria, osiguranje sportaša, Zakon o obveznim odnosima
Split, 18.rujna 2026