OBVEZE BRANITELJA PO PUNOMOĆI I PO SLUŽBENOJ DUŽNOSTI

Ključne riječi: branitelj po službenoj dužnosti, izabrani branitelj, savjesnost, povjerljiva komunikacija, djelotvorna obrana, razrješenje branitelja.

Sažetak

Branitelj po službenoj dužnosti podliježe istom temeljnom standardu stručne, savjesne i djelotvorne obrane kao branitelj kojega je okrivljenik izabrao i plaća. Izvor ovlaštenja i način financiranja ne opravdavaju uskraćivanje razgovora potrebnih za pripremu obrane. Ipak, jednakost profesionalnog standarda ne znači pravo na neograničen broj telefonskih razgovora, trenutačno javljanje na svaki poziv ili primanje u uredu prema jednostrano određenom rasporedu. Ni okrivljenik koji plaća odvjetnika nema takvo zakonsko pravo. Opseg potrebne komunikacije određuju okolnosti predmeta, a dodatna dostupnost može biti predmet ugovora. Članak razmatra hrvatske propise, odluke Vrhovnog i Ustavnog suda te standarde Europskog suda za ljudska prava, uz razliku između profesionalne obveze odvjetnika i odgovornosti države za nedjelotvornu obranu.

Ključne riječi: branitelj po službenoj dužnosti, izabrani branitelj, savjesnost, povjerljiva komunikacija, djelotvorna obrana, razrješenje branitelja.

1  Pitanje jednakog opsega obveza

Pitanje može li okrivljenik kojega zastupa branitelj po službenoj dužnosti često zvati odvjetnika i tražiti razgovore u uredu obuhvaća dvije različite razine. Prva je obvezni sadržaj kaznene obrane, koji uključuje potrebnu razmjenu informacija, savjetovanje i pripremu procesnih odluka. Druga je organizacija odvjetničke usluge, primjerice vrijeme za pozive, dogovaranje sastanaka i dodatna ugovorena raspoloživost. Za prvu razinu vrijedi jednak profesionalni standard. Na drugoj mogu postojati opravdane organizacijske i ugovorne razlike.

Izraz „isti opseg obveza” stoga zahtijeva preciziranje. Uspoređuju li se jednaki kazneni predmeti i ista faza postupka, javno financiranje ne snižava potrebnu kvalitetu i intenzitet obrane. Međutim, privatna punomoć ili ugovor mogu obuhvatiti i dodatno savjetovanje ili druge predmete koji nisu obuhvaćeni rješenjem o postavljenju. Nije pravno točno tvrditi ni da postavljeni branitelj duguje samo dolazak na raspravu ni da mora pružiti svaku uslugu koju bi stranka mogla posebno ugovoriti.

2  Zakonski i etički temelj

Pravo na stvarnu i povjerljivu komunikaciju

Članak 64. stavak 1. točke 3.–6. Zakona o kaznenom postupku uređuje pravo na obranu uz branitelja, na branitelja na teret proračunskih sredstava pod zakonskim pretpostavkama, na slobodnu, nesmetanu i povjerljivu komunikaciju s braniteljem te na primjereno vrijeme za pripremu obrane. Pravo na komunikaciju nije ograničeno na branitelja po punomoći. Njegova je svrha omogućiti okrivljeniku da iznese činjenice, razumije položaj i sudjeluje u oblikovanju obrane. Članak 67. stavak 1. ovlašćuje

branitelja da u korist okrivljenika poduzima radnje koje može poduzeti okrivljenik; neposredni temelj obveze savjesnosti nalazi se i u odvjetničkim propisima.1

Zakonsko pravo na komunikaciju nije istovjetno pravu da se svaki razgovor obavi odmah, baš telefonom ili baš u odvjetničkom uredu. Ipak, odabir načina i termina mora ostaviti stvarnu mogućnost povjerljivog i pravodobnog savjetovanja. Ako je za razumijevanje dokaza ili donošenje odluke potreban opširan razgovor, površna poruka ili susret neposredno prije rasprave ne mogu se unaprijed smatrati dostatnima.

Savjesnost ne ovisi o platitelju

Prema članku 7. Zakona o odvjetništvu odvjetnik mora pružati pravnu pomoć savjesno, u skladu s propisima i pravilima struke, te u granicama zakona i dobivenih ovlasti poduzimati ono što prema njegovoj ocjeni koristi stranci. Odredba ne uvodi blaži standard za branitelje po službenoj dužnosti. Kodeks odvjetničke etike u točkama 40. i 41. uređuje vjernost stranci i savjesno pružanje pomoći bez nepotrebnog odgađanja, a točka 55. zahtijeva savjesnu obranu potrebnim dopuštenim sredstvima. Profesionalna neovisnost pritom ostaje očuvana: odvjetnik nije dužan nekritički provoditi svaku klijentovu zamisao.23

Iz tih pravila proizlazi obveza održavanja komunikacije u mjeri potrebnoj za stručnu obranu. Tvrdnja da odvjetnik nije dužan razgovarati s okrivljenikom zato što ga on osobno ne plaća nije prihvatljivo pravno obrazloženje. Jednako tako, preniska nagrada ili veliki broj drugih predmeta sami po sebi ne umanjuju preuzetu odnosno dodijeljenu profesionalnu obvezu. Naknadno priznavanje pojedinog troška zasebno je pitanje od potrebe da se radnja poduzme.

Postavljenje po službenoj dužnosti i javno financiranje

Obvezna obrana iz članka 66. ZKP-a i obrana na teret proračunskih sredstava iz članka 72. nisu istovjetni instituti. Postavljanje po službenoj dužnosti u slučaju obvezne obrane ne pretpostavlja nužno siromaštvo okrivljenika. Članak 72. uređuje postavljanje na zahtjev, uz imovinske i druge zakonske pretpostavke, kada obrana nije obvezna. Nadalje, predujam troškova iz javnih sredstava ne znači u svakom slučaju da okrivljenik konačno ne može biti obvezan naknaditi troškove; relevantan je i članak

145. stavak 4. ZKP-a. Te razlike uređuju osiguranje branitelja i troškove, a ne nižu razinu savjesnosti.1

3  Što pokazuje sudska praksa

Broj posjeta sam po sebi nije odlučan

U predmetu VSRH I Kž 887/2010-4 od 10. veljače 2011. optuženik je prigovarao da ga branitelj nije posjećivao u pritvoru i da mu nije pružao odgovarajuću pomoć. Vrhovni sud ocijenio je ukupno postupanje branitelja: sudjelovanje u postupovnim radnjama, isticanje okolnosti u korist optuženika i podnošenje žalbi, uključujući žalbu koja je dovela do ukidanja prethodne presude. U takvim okolnostima nije utvrdio neuredno obavljanje dužnosti, „neovisno o broju posjeta optuženiku u pritvoru”. Uzeo je u obzir i izostanak ranijeg prigovora odnosno zahtjeva za razrješenje.4

Ta je odluka osobito korisna za postavljeno pitanje, ali njezin doseg treba ograničiti. Ona ne propisuje dopušteni broj razgovora niti oslobađa branitelja obveze komuniciranja. Pokazuje da broj posjeta nije samostalan i dovoljan pokazatelj kvalitete obrane. Primjena tog zaključka na telefonske pozive i uredske sastanke predstavlja pravnu analogiju i stručnu ocjenu, a ne izravnu odluku suda o rasporedu primanja u odvjetničkom uredu.

Kratak susret mora se ocijeniti u kontekstu

U odluci VSRH I Kž 607/2011-4 od 16. svibnja 2012. optuženik je tvrdio da je novoga branitelja upoznao tek dvije minute prije rasprave. Sud je razmotrio da je obranu ranije već pripremao i iznosio uz pravnu pomoć, da je ostao pri ranijoj obrani te da na raspravi nisu zabilježeni odgovarajući prigovor ili zahtjev za odgodu. Povreda u konkretnom predmetu nije utvrđena. Iz toga se ne može izvesti opće pravilo da su dvije minute dovoljne za pripremu obrane. Sud je ocjenjivao kontinuitet pomoći i konkretan tijek postupka, a ne postavljao vremenski minimum.5

Samo formalno postavljenje nije dovoljno

Europski sud za ljudska prava u predmetu Artico protiv Italije, zahtjev br. 6694/74, presuda od 13. svibnja 1980., osobito §§ 33. i 36., naglasio je da samo imenovanje odvjetnika ne osigurava djelotvornu pomoć. Kada postavljeni branitelj faktično ne obavlja svoju zadaću, relevantna tijela ne mogu se zadovoljiti formalnim postavljenjem. U predmetu Daud protiv Portugala, zahtjev br. 22600/93, presuda od 21. travnja 1998., §§ 38.–42., značajni su bili dugotrajna neaktivnost prvog branitelja i postavljanje zamjene neposredno prije suđenja, bez stvarnih uvjeta za pripremu.67

Iz presude Daud proizlazi i nužna razlika između odvjetničke i državne odgovornosti. Zbog neovisnosti odvjetništva država ne odgovara za svaki propust izabranog ili postavljenog branitelja. Dužnost intervencije nastaje kada je neuspjeh pravne pomoći očit ili je na njega nadležnim tijelima dovoljno jasno ukazano. Prag za utvrđenje povrede prava na pravično suđenje stoga nije istovjetan mjerilu za ocjenu svakog profesionalnog propusta. Odbijanje ustavne ili konvencijske pritužbe ne znači automatski da je svako ponašanje odvjetnika bilo profesionalno besprijekorno.

Povjerenje i pravodobno upozoravanje suda

Ustavni sud u odluci U-III-64667/2009 od 1. ožujka 2011. utvrdio je povredu u okolnostima u kojima izabranom branitelju nije omogućeno sudjelovanje na sjednici žalbenog vijeća, optuženik nije bio doveden, a sudjelovao je postavljeni odvjetnik kojemu je ranije bila otkazana punomoć zbog neslaganja oko obrane. Odluka upozorava da formalna prisutnost odvjetnika ne rješava svaki problem stvarne obrane i odnosa povjerenja.8

Nasuprot tome, u odluci U-III/2411/2011 od 9. srpnja 2014., točka 5.1., Ustavni sud uzeo je u obzir da prigovori branitelju nisu izneseni u ranijem postupku te da je podnositelj pristao da ga isti odvjetnik, kojemu je prije otkazao punomoć zbog nemogućnosti plaćanja, zastupa po službenoj dužnosti. Za praksu je pouka da poteškoće treba konkretizirati i pravodobno iznijeti. To ne isključuje obvezu suda da reagira na očitu nedjelotvornost i bez formalno savršeno sastavljenog zahtjeva.9

Povjerljivost jednako štiti oba oblika obrane

U odluci U-IIIBi-4957/2023 od 7. listopada 2025., osobito točke 27.–28.2., Ustavni sud razmatrao je otvaranje korespondencije pritvorenika s braniteljem. Zaštićena komunikacija odnosi se na branitelja u konkretnom kaznenom predmetu, neovisno o tome je li izabran ili postavljen. Odluka je izravno važna za jednakost zaštite povjerljivosti, ali ne određuje broj ni trajanje razgovora. Stoga je ne treba prikazivati kao presedan o odvjetnikovoj obvezi javljanja na telefon.10

4  Telefonski pozivi i razgovori u uredu

U pregledanim odredbama i navedenoj praksi nije utvrđeno pravilo o određenom broju dopuštenih poziva ili obveznih uredskih sastanaka mjesečno. Ne postoji ni iz njih izvediv opći rok unutar kojega odvjetnik mora odgovoriti na svaki poziv. Učestalost se ocjenjuje prema svrsi i stvarnim potrebama. Česti razgovori mogu biti opravdani u složenom predmetu, pri intenzivnom izvođenju dokaza, neposredno prije ispitivanja ili isteka roka za pravni lijek. U razdoblju bez novih procesnih događaja može biti primjeren rjeđi kontakt.

Pri ocjeni dostatnosti komunikacije treba promatrati složenost optužbe i dokaznog materijala, procesnu fazu i hitnost, sadržaj novih informacija, sposobnost okrivljenika da razumije postupak, jezične i zdravstvene poteškoće te dostupnost drugih sigurnih načina komunikacije. Istražni zatvor povećava ovisnost o mogućnostima kontakta koje branitelj i nadležna tijela moraju stvarno omogućiti. Presudno je može li okrivljenik pravodobno iznijeti relevantne činjenice i dobiti savjet potreban za odluku, a ne je li odvjetnik udovoljio svakom zahtjevu za razgovor.

Branitelj može tražiti prethodno dogovaranje termina, odrediti uobičajeno vrijeme za pozive i objediniti ponavljajuća pitanja u sadržajan razgovor. Može predložiti drugi primjeren način komunikacije i odbiti zahtjev za sastankom koji nema razumnu vezu s obranom ili nepotrebno ponavlja već razjašnjeno. To su zaključci izvedeni iz svrhe obrane i profesionalne samostalnosti, a ne zakonski popis iznimaka od prava na kontakt. Organizacija rada mora ostaviti način za prepoznavanje i obradu hitnih okolnosti.

Primjerice, više uzastopnih poziva bez novih činjenica, nakon što su pitanja iscrpno razmotrena i sljedeći razgovor dogovoren, ne stvara samo po sebi dužnost ponavljanja iste konzultacije. Suprotno tome, nova informacija o odlučnom svjedoku ili potreba savjetovanja prije očitovanja o sporazumu zahtijevaju pravodobnu reakciju. Dugotrajno ignoriranje poruka, potpuni izostanak potrebnog savjetovanja ili odbijanje razgovora uz obrazloženje da je branitelj postavljen po službenoj dužnosti mogu upućivati na neuredno obavljanje dužnosti. Konačna ocjena ovisi o dokazanim okolnostima.

Okrivljenik koji plaća odvjetnika također nema opće pravo na dolazak bez najave, prekidanje drugih profesionalnih obveza ili stalnu dostupnost. Dodatni termini i proširena raspoloživost mogu se posebno ugovoriti, pa tada postoji i ugovorna obveza. Međutim, dogovorena razina usluge u privatnom odnosu nije mjerilo koje automatski određuje opseg svakog postavljenja. Jednako tako, privatni ugovor ne opravdava uskraćivanje komunikacije koja je nužna za savjesno vođenje preuzete obrane.

Direktiva 2013/48/EU u članku 3. stavku 3. točki (a) osigurava privatne susrete i komunikaciju s odvjetnikom, a članak 4. njihovu povjerljivost. Uvodne izjave 22. i 23. dopuštaju praktično uređenje trajanja i učestalosti susreta i komunikacije, uz očuvanje djelotvornog ostvarivanja i biti prava. To se odnosi na uređenje koje donose države članice; nije neposredno ovlaštenje pojedinog odvjetnika da uvede proizvoljnu kvotu razgovora. Ipak, potvrđuje razlikovanje dopuštene organizacije kontakta od njegova sadržajnog onemogućavanja.11

5  Postupanje kada komunikacija ne funkcionira

Prvi praktičan korak jest konkretno opisati potrebu za razgovorom, predmet pitanja i eventualni rok te zatražiti termin ili odgovarajući drugi način savjetovanja. Korisno je sačuvati evidenciju pokušaja kontakta i odgovora, bez nepotrebnog izlaganja povjerljivog sadržaja. Opća tvrdnja „odvjetnik se rijetko javlja” manje je informativna od podataka o tome koji razgovor nije omogućen, u kojem razdoblju i kakvu je posljedicu to imalo za pripremu obrane.

Ako odnos postane nefunkcionalan, treba razlikovati zahtjev za zamjenu zbog opravdanih razloga od razrješenja zbog neurednog obavljanja dužnosti. Važeći članak 73. stavak 4. ZKP-a dopušta okrivljeniku tražiti drugog branitelja na teret proračunskih sredstava samo iz opravdanih razloga; o zahtjevima iz stavaka 1.–4. odlučuje tijelo određeno stavkom 6. Posebno, prema stavku 7., predsjednik suda može razriješiti postavljenog branitelja koji neuredno obavlja dužnost, postaviti drugoga i o razrješenju izvijestiti Hrvatsku odvjetničku komoru.1

VSRH je u odluci I Kž 425/2019-4 od 31. srpnja 2019. naglasio nadležnost predsjednika suda za razrješenje zbog neurednog obavljanja dužnosti. Odluka se odnosi na tadašnji članak 73. stavak 6.; u danas važećem tekstu odgovarajuća je odredba u stavku 7. Sud je ukinuo rješenje i predmet vratio na ponovno odlučivanje, pa navode o propustima branitelja iz te odluke ne treba predstavljati kao pravomoćno utvrđene profesionalne povrede.12

Zahtjev treba usmjeriti na konkretne propuste i njihov utjecaj na obranu, a ne na samu želju za drugim odvjetnikom ili na neslaganje sa svakom njegovom stručnom procjenom. Ovisno o okolnostima, moguća je i pritužba Hrvatskoj odvjetničkoj komori radi ocjene profesionalnog postupanja. Takva pritužba sama ne zamjenjuje procesni zahtjev sudu niti osigurava odgodu rasprave ili produljenje roka. Postavljeni branitelj, s druge strane, ne može jednostavno prestati raditi zato što je komunikacija zahtjevna: za vlastiti zahtjev za razrješenje članak 73. stavak 3. traži opravdane razloge.

6  Zaključak

Na pitanje je li opseg obveza isti treba odgovoriti potvrdno kada se govori o obveznom standardu savjesne, stručne i djelotvorne obrane te o komunikaciji potrebnoj za njezino ostvarenje. U tom pogledu branjenik kojega zastupa branitelj po službenoj dužnosti nije u podređenom položaju. Može tražiti razgovore, davati informacije, postavljati relevantna pitanja i očekivati pravodobno savjetovanje prema potrebama predmeta.

Odgovor zahtijeva ogradu kada „isti opseg” znači posve jednak ugovorni paket ili neograničenu osobnu dostupnost. Takva dostupnost nije zakonska posljedica ni postavljenja ni privatnog plaćanja odvjetnika. Granica je funkcionalna: organizacijsko ograničenje prihvatljivo je dok ostavlja stvarnu, povjerljivu i pravodobnu mogućnost pripreme obrane. Sudska praksa zato opravdava procjenu sadržaja i učinka pružene pomoći, a ne mehaničko prebrojavanje poziva i sastanaka.

Izvori i bilješke

Propisi su provjereni prema pročišćenim tekstovima dostupnima na dan 26. rujna 2026. Domaće odluke provjerene su u IUS-INFO-u, Novom informatoru i Narodnim novinama, a presude ESLJP-a u HUDOC-u. U pregledanoj praksi nije pronađena odluka koja bi neposredno propisivala učestalost telefonskih poziva ili uredskih sastanaka postavljenog branitelja. Praktična mjerila u četvrtom odjeljku predstavljaju obrazloženu sintezu navedenih izvora. Starije odluke treba čitati prema tada važećim propisima.

1. Zakon o kaznenom postupku, NN 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 – odluka USRH, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17, 126/19, 80/22, 36/24, 72/25 i 13/26; osobito čl. 64.–68., 72., 73. i 145. Važeća verzija od 14. veljače 2026. U tekstu se ne primjenjuju brisani članci 75. i 76. kao važeće odredbe. Pročišćeni tekst u IUS-INFO-u

2.  Zakon o odvjetništvu, NN 9/94, 117/08, 50/09 – ispravak, 75/09, 18/11, 126/21, 98/25 i 59/26, čl. 7. Pročišćeni tekst vrijedi od 17. lipnja 2026. Pročišćeni tekst u Novom informatoru

3.  Kodeks odvjetničke etike, NN 64/07, 72/08, 64/18, 52/21, 83/21 i 81/22; osobito t. 40., 41., 54. i 55. Pravilo o besplatnoj pomoći iz t. 35. odnosi se na poseban kontekst i ovdje nije poistovjećeno s postavljenjem po službenoj dužnosti. Pročišćeni tekst Hrvatske odvjetničke komore

4.  VSRH, I Kž 887/2010-4, 10. veljače 2011., ECLI:HR:VSRH:2011:4482. Odluka primjenjuje tadašnji ZKP; pozivanje na čl. 67. st. 4. u izvorniku ne predstavlja današnji broj odredbe o razrješenju. Tekst odluke u Novom informatoru

5.  VSRH, I Kž 607/2011-4, 16. svibnja 2012., ECLI:HR:VSRH:2012:5096. Tekst odluke u Novom informatoru

6.  ESLJP, Artico protiv Italije, br. 6694/74, 13. svibnja 1980., §§ 33. i 36. Presuda u HUDOC-u

7.  ESLJP, Daud protiv Portugala, br. 22600/93, 21. travnja 1998., §§ 38.–42. Presuda u HUDOC-u

8.  USRH, U-III-64667/2009, 1. ožujka 2011., NN 35/11, osobito t. 15.–18. Tekst odluke u Narodnim novinama

9.  USRH, U-III/2411/2011, 9. srpnja 2014., t. 5.1. Tekst odluke u IUS-INFO-u

10. 

USRH, U-IIIBi-4957/2023, 7. listopada 2025., NN 144/25, osobito t. 27.–28.2. Tekst odluke u Narodnim novinama

11.  Direktiva 2013/48/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 22. listopada 2013., SL L 294, 6. studenoga 2013., str. 1.–

12. ; čl. 3. st. 3. t. (a), čl. 4. i uvodne izjave 22. i 23. Hrvatski tekst Službenog lista na mrežnim stranicama CCBE-a

12. VSRH, I Kž 425/2019-4, 31. srpnja 2019., ECLI:HR:VSRH:2019:2253. Tadašnji čl. 73. st. 6. odgovara današnjem čl. 73. st. 7. ZKP-a. Tekst odluke u Novom informatoru