POVJERENJE SUDA U ISKAZ POLICIJSKOG SLUŽBENIKA – ZAKONODAVSTVO, SUDSKA PRAKSA I POREDBENOPRAVNI PREGLED

Sažetak

Članak analizira smije li sud iskazu policijskog službenika pokloniti veće povjerenje nego iskazu okrivljenika ili drugih svjedoka. Takve situacije osobito su česte u prekršajnim postupcima, gdje je policija ujedno ovlašteni tužitelj i redovito jedini svjedok. Autor prikazuje hrvatski zakonski okvir: Ustav, Zakon o kaznenom postupku i Prekršajni zakon. Zaključuje da hrvatsko pravo ne poznaje presumpciju istinitosti policijskog iskaza ili zapisnika, nego slobodnu ocjenu dokaza. Analizirana je praksa Europskog suda za ljudska prava (Marčan protiv Hrvatske, slovenski predmeti, Navalnyy, Karelin) i poredbena rješenja u Njemačkoj, Austriji, Sloveniji, Italiji, Francuskoj i Španjolskoj. Posebno poglavlje posvećeno je hrvatskoj sudskoj praksi. Ustavni sud, Vrhovni sud i Visoki prekršajni sud ograničili su oslanjanje na iskaz policajca koji nije bio očevidac, na prepričavanje obavijesnog razgovora i na iskaz pribavljen bez sudjelovanja obrane. Najnoviji primjer je odluka Ustavnog suda U-III-5770/2021 iz 2026. godine. Dio prvostupanjskih sudova i dalje vjerodostojnost obrazlaže formulom da „ovlaštena službena osoba nema pravnog interesa ne govoriti istinu”. Autor tu formulu kritički ocjenjuje i predlaže kontrolnu listu za ocjenu iskaza policijskog službenika te smjernice za obranu.

Ključne riječi

iskaz policijskog službenika; vjerodostojnost svjedoka; slobodna ocjena dokaza; presumpcija nedužnosti; in dubio pro reo; prekršajni postupak; žurni postupak; obavezni prekršajni nalog; službena zabilješka; pravo na pravično suđenje; kontradiktornost; ispitivanje svjedoka optužbe; Europski sud za ljudska prava; Marčan protiv Hrvatske; Ustavni sud Republike Hrvatske; Visoki prekršajni sud; poredbeno pravo

1. Uvod

Iskaz policijskog službenika u pravilu je samo jedan od dokaza koji sud ocjenjuje slobodno, bez ikakve zakonske prednosti pred iskazom okrivljenika ili drugih svjedoka. Ipak, u svakodnevnoj praksi – osobito u prekršajnim postupcima zbog prometnih prekršaja i prekršaja protiv javnog reda i mira – sud se često nađe pred situacijom "riječ protiv riječi": s jedne strane stoji iskaz (ili službena zabilješka) policijskog službenika, a s druge strane iskaz okrivljenika. Pitanje kojem od njih sud smije, a kojem mora pokloniti vjeru, i s kakvim obrazloženjem, jedno je od najosjetljivijih pitanja dokaznog prava.

Problem ima dvije strane. S jedne strane, policijski službenik obavlja javnu službu, u pravilu nema osobni interes za ishod postupka, podliježe stegovnoj i kaznenoj odgovornosti za lažno svjedočenje i neistinito službeno izvješćivanje te je posebno osposobljen za opažanje. S druge strane, policijski službenik nerijetko je i sam "stranka" događaja – on je izdao prekršajni nalog ili podnio optužni prijedlog, postupao je prema okrivljeniku i ima institucionalni (a ponekad i osobni) interes da njegovo postupanje bude ocijenjeno zakonitim. Automatsko davanje prednosti njegovu iskazu stoga bi u praksi dovelo do svojevrsne presumpcije istinitosti policijske verzije događaja, što je teško spojivo s presumpcijom okrivljenikove nedužnosti i načelom in dubio pro reo.

Rad najprije određuje pojmovni i dokazni okvir, zatim prikazuje relevantno hrvatsko zakonodavstvo i standarde Europskog suda za ljudska prava (ESLJP). Slijedi poredbeni pregled odabranih prava država članica Europske unije, a zasebno poglavlje posvećeno je hrvatskoj sudskoj praksi. Rad završava kritičkom analizom i smjernicama za ocjenu iskaza policijskog službenika.

2. Pojmovni i dokazni okvir

Policijski službenik u sudskom postupku nema poseban procesni status svjedoka. Kad ga sud ispituje o onome što je osobno opazio, on je svjedok kao i svaki drugi, s istim dužnostima (obveza govoriti istinu, kaznena odgovornost za lažni iskaz) i bez ikakve zakonske prednosti.

U praksi se, međutim, pojavljuje u nekoliko različitih uloga, koje treba razlikovati jer o njima ovisi dokazna vrijednost njegova "iskaza":

• Neposredni očevidac prekršaja ili kaznenog djela – službenik koji je osobno opazio prometni prekršaj, remećenje javnog reda ili napad. Njegov iskaz je dokaz o vlastitom opažanju.

• Službenik koji je naknadno došao na mjesto događaja – primjerice nakon prometne nesreće. On nema neposrednih saznanja o samom događaju, nego prenosi tuđe izjave ili vlastite zaključke iz tragova. Ustavni sud RH upravo je u takvim slučajevima utvrđivao povrede prava na pravično suđenje (vidi poglavlje 6.).

• Sastavljač službene zabilješke, prekršajnog naloga ili optužnog prijedloga – službenik koji je istodobno i "tužitelj" (policija kao ovlašteni tužitelj u prekršajnom postupku) i jedini svjedok optužbe.

• "Žrtva" ili oštećenik – službenik prema kojem je okrivljenik navodno pružio otpor, kojeg je vrijeđao ili napao. Tada službenik ima i osobni interes za ishod postupka.

• Svjedok o vlastitom postupanju – kad se ocjenjuje zakonitost uporabe sile ili drugih ovlasti, službenik je u položaju osobe čije se postupanje preispituje.

Temeljna su načela koja uokviruju ocjenu takvog iskaza: presumpcija nedužnosti (čl. 28. Ustava RH, čl. 6. st. 2. EKLJP-a, čl. 3. st. 1. ZKP-a, čl. 84. Prekršajnog zakona), teret dokaza na tužitelju (čl. 3. st. 2. ZKP-a), in dubio pro reo (čl. 3. st. 3. ZKP-a) te slobodna ocjena dokaza (čl. 9. st. 3. ZKP-a; čl. 88. st. 2. Prekršajnog zakona). Iz njihova međuodnosa proizlazi ključna teza ovog rada: slobodna ocjena dokaza znači da sud smije povjerovati policijskom službeniku, ali ne smije to činiti zato što je on policijski službenik. Vjerodostojnost se izvodi iz sadržaja iskaza i njegova odnosa prema drugim dokazima, a ne iz službenog statusa svjedoka.

3. Hrvatsko zakonodavstvo

Hrvatsko pravo nigdje ne propisuje da iskaz policijskog službenika ima veću dokaznu snagu od drugih dokaza. Upravo suprotno: sustav je izgrađen na načelu slobodne ocjene dokaza bez formalnih dokaznih pravila.

3.1. Ustav Republike Hrvatske

Članak 28. Ustava jamči presumpciju nedužnosti, a članak 29. pravo na pravično suđenje, uključujući pravo okrivljenika da ispituje ili dade ispitati svjedoke optužbe i da zahtijeva nazočnost i ispitivanje svjedoka obrane pod istim uvjetima kao i svjedoka optužbe. Članak 29. Ustava gotovo u cijelosti preuzima čl. 6. st. 1. i 3. EKLJP-a. Prema praksi Ustavnog suda, ta se jamstva primjenjuju i na prekršajne postupke, koji se prema Engel kriterijima smatraju "kaznenima" u konvencijskom smislu (Gospočić i Korotaj, Pravosudna akademija, 2022.).

3.2. Zakon o kaznenom postupku

• Čl. 3. – svatko je nedužan dok mu se krivnja ne utvrdi pravomoćnom presudom; teret dokaza je na tužitelju; dvojbu o činjenicama sud rješava na način povoljniji za okrivljenika.

• Čl. 9. – sud i državna tijela s jednakom pažnjom utvrđuju činjenice koje terete okrivljenika i koje mu idu u korist; policija je dužna "neovisno i nepristrano" razjašnjavati sumnju; ocjena činjenica nije vezana formalnim dokaznim pravilima; sud mora jasno izložiti razloge odluke.

• Čl. 81. i 86. – o izjavama prikupljenima prije kaznenog postupka sastavlja se službena zabilješka; uz optužnicu za teža kaznena djela državni odvjetnik ne dostavlja obavijesti građana prikupljene od policije, a dostavljene se izdvajaju. Službena zabilješka nije zamjena za iskaz pred sudom.

Izvor: ZKP, pročišćeni tekst

3.3. Prekršajni zakon

Prekršajni postupak je područje u kojem je pitanje povjerenja u iskaz policajca najizraženije, jer je policija ovdje istodobno ovlašteni tužitelj (čl. 109. PZ-a), izdavatelj prekršajnog naloga i, redovito, jedini svjedok.

• Čl. 82. st. 1. – svrha postupovnih odredbi je pravično vođenje postupka, pravilno utvrđivanje činjenica i odlučivanje "tako da nitko nedužan ne bude osuđen".

• Čl. 84. – presumpcija nedužnosti.

• Čl. 85. st. 2. – okrivljeniku se mora omogućiti da se očituje o svim činjenicama i dokazima koji ga terete.

• Čl. 88. – sud je dužan s jednakom pažnjom utvrđivati činjenice koje terete okrivljenika i koje mu idu u korist; sud slobodno cijeni dokaze i "nije ograničen ili vezan nikakvim dokaznim pravilima".

• Čl. 90. – zabrana temeljenja odluke na nezakonitim dokazima.

• Čl. 185. st. 7. – obrazloženje presude mora sadržavati ocjenu vjerodostojnosti proturječnih dokaza, razloge odbijanja dokaznih prijedloga i razloge zašto nije neposredno ispitan svjedok.

• Čl. 221.–222. – žurni postupak, u kojem se ne primjenjuju odredbe o glavnoj raspravi; sud poziva svjedoke i donosi odluku kad "ocijeni da je stanje stvari dovoljno razjašnjeno".

• Čl. 239.–244. – obavezni prekršajni nalog i prigovor protiv njega; pri poricanju prekršaja sud mora provesti žurni postupak.

Prekršajni zakon je posljednji put izmijenjen Zakonom o izmjenama i dopunama (NN 86/26), na snazi od 15. kolovoza 2026. (Prekršajni zakon, pročišćeni tekst).

3.4. Propisi o policiji i kaznenopravna odgovornost službenika

Zakon o policijskim poslovima i ovlastima i Pravilnik o načinu postupanja policijskih službenika (NN 20/22) obvezuju službenika da o obavljenim poslovima i primijenjenim ovlastima podnese pisano izvješće. Te obveze služe unutarnjoj kontroli, a ne stvaraju presumpciju istinitosti izvješća pred sudom.

Policijski službenik koji svjedoči podliježe kaznenoj odgovornosti za davanje lažnog iskaza (čl. 305. KZ-a), koja se izričito proteže i na prekršajni postupak, a teži oblik postoji ako je lažnim iskazom prouzročena osuda nedužnog. Za unošenje neistinitih podataka u službenu ispravu odgovara za krivotvorenje službene ili poslovne isprave (čl. 279. KZ-a), uz stegovnu odgovornost. Upravo se na te sankcije u praksi poziva kao na argument za veće povjerenje u policijski iskaz – no, kao što će se pokazati, isti argument vrijedi za svakog svjedoka koji iskazuje pod prijetnjom kaznene odgovornosti.

4. Standardi Europskog suda za ljudska prava

ESLJP ne zabranjuje da se osuda temelji na iskazu policijskog službenika. Zabranjuje, međutim, da sud prihvati policijsku verziju događaja "automatski", bez stvarne mogućnosti obrane da je ospori. Iz prakse se mogu izdvojiti četiri skupine standarda.

4.1. Prekršajni ("administrativni") postupci su kazneni u smislu čl. 6.

Procjena se vrši prema Engel kriterijima, pa se jamstva čl. 6. primjenjuju i na prometne i javnoredne prekršaje. Sud pritom prihvaća da kod lakših prekršaja koji ne pripadaju "tradicionalnim kategorijama kaznenog prava" jamstva ne moraju biti primijenjena "u najstrožem obliku", osobito ako je sporno pitanje tehničke naravi i okrivljenik se mogao pisano očitovati (Jussila protiv Finske [VV], br. 73053/01; Suhadolc protiv Slovenije, odl., br. 57655/08).

4.2. Slovenski predmeti i Marčan protiv Hrvatske: kad treba ispitati policajca

U predmetima Flisar protiv Slovenije (br. 3127/09, 29. 9. 2011.), Milenović protiv Slovenije (br. 11411/11, 28. 2. 2013.) i Mesesnel protiv Slovenije (br. 22163/08, 28. 2. 2013.) ESLJP je utvrdio povrede čl. 6. jer su slovenski sudovi odluku temeljili isključivo na navodima policijskog službenika, iako je okrivljenik te navode osporavao i tražio da se službenik ispita.

U predmetu Marčan protiv Hrvatske (br. 40820/12, presuda od 10. 7. 2014.) podnositelj je osuđen za nepropisno pretjecanje u žurnom postupku, a sud se oslonio isključivo na službenu bilješku policijskog službenika. ESLJP je utvrdio da sustav žurnog postupka, u kojem o ispitivanju svjedoka odlučuje sudac, sam po sebi nije protivan čl. 6. Naglasio je da je osporavanje navoda policijskog službenika u načelu razlog za kontradiktornu raspravu na kojoj bi se mogla provjeriti vjerodostojnost tih navoda (§ 44., s pozivom na Milenović). Povreda ipak nije utvrđena, jer podnositelj nikada nije zatražio ispitivanje policajca, njegovi su prigovori bili općeniti, a obećanu dokumentaciju nije dostavio (§§ 44.–46.). Isti pristup potvrđen je u odluci Bojić protiv Hrvatske (br. 48134/15, 12. 6. 2018.).

Pouka Marčana dvostruka je: sud ne smije onemogućiti provjeru vjerodostojnosti policijskog službenika, ali se okrivljenik koji tu provjeru ne zatraži i ne potkrijepi svoju verziju ne može kasnije pozivati na povredu.

4.3. Ruski predmeti: zabrana "automatskog" prihvaćanja policijske verzije

Najjasnije formulacije potječu iz serije predmeta protiv Rusije o kažnjavanju sudionika prosvjeda:

• Kasparov i drugi protiv Rusije (br. 21613/07, 3. 10. 2013.), Navalnyy i Yashin protiv Rusije (br. 76204/11, 4. 12. 2014.) i Frumkin protiv Rusije (br. 74568/12, 5. 1. 2016.) – domaći sudovi temeljili su presude isključivo na verziji policije i odbili izvesti dodatne dokaze (videosnimke, druge svjedoke).

• U predmetu Navalnyy protiv Rusije [VV] (br. 29580/12, 15. 11. 2018.) Veliko vijeće saželo je standard: kad su u sporu o ključnim činjenicama jedini svjedoci optužbe policijski službenici koji su aktivno sudjelovali u spornim događajima, sudovi moraju iskoristiti svaku razumnu mogućnost da provjere njihove inkriminirajuće iskaze. Prihvaćanje policijske verzije bez toga, uz uskraćivanje mogućnosti protudokaza, ESLJP vezuje i uz načelo in dubio pro reo (Frumkin, § 166.).

• Karelin protiv Rusije (br. 926/08, 20. 9. 2016.) – povreda objektivne nepristranosti suda jer u postupku nije sudjelovala optužujuća strana, pa je sudac morao preuzeti ulogu tužitelja i braniti policijski zapisnik. Taj je standard važan i za hrvatski prekršajni postupak, u kojem policija kao ovlašteni tužitelj često ne pristupa ročištima.

4.4. Ispitivanje svjedoka optužbe i navodi o zlostavljanju

Kad se osuda u odlučujućoj mjeri temelji na iskazu svjedoka kojeg obrana nije mogla ispitati, primjenjuje se trodijelni test iz Schatschaschwili protiv Njemačke [VV] (br. 9154/10, 15. 12. 2015.): postoji li opravdan razlog za izostanak svjedoka, je li njegov iskaz jedini ili odlučujući dokaz i postoje li dostatni čimbenici protuteže.

U kontekstu čl. 3. EKLJP-a, kad osoba zadobije ozljede dok je pod nadzorom policije, teret pružanja uvjerljivog objašnjenja prelazi na državu (Bouyid protiv Belgije [VV], br. 23380/09, 28. 9. 2015.). Tada se policijska verzija događaja ne može prihvatiti samo zato što su je dali službenici; istraga se ne smije oslanjati isključivo na policijsku dokumentaciju.

5. Poredbeno pravo država članica Europske unije

Poredbeni pregled pokazuje dva modela. U kaznenom postupku sve promatrane države polaze od slobodne ocjene dokaza, a policijski službenik je svjedok kao i svaki drugi. U upravno-kaznenom (prekršajnom) postupku dio država izrijekom daje policijskom zapisniku pojačanu dokaznu snagu – najdalje ide Italija, zatim Francuska i Španjolska – dok Njemačka, Slovenija i, s rezervom, Austrija tu prednost ne priznaju kao pravno pravilo.

Država

Normativna osnova

Položaj policijskog iskaza / zapisnika

Kako se pobija

Njemačka

§ 261 StPO (slobodna ocjena), § 250 StPO (prednost osobnog dokaza), § 71 OWiG

Nema presumpcije; policijsko izvješće ne zamjenjuje iskaz

Svim dokaznim sredstvima; pojačana ocjena kod "iskaz protiv iskaza"

Austrija

§ 45 AVG, § 25 VStG (slobodna ocjena)

Bez zakonske presumpcije, ali judikatura VwGH pridaje "visoku vjerodostojnost" Meldungslegeru

Konkretnim i uvjerljivim protudokazima; obveza saslušanja službenika

Slovenija

ZP-1, čl. 29. Ustava RS

Nema prednosti; sud ne smije prihvatiti utvrđenja samo jer potječu od službenih osoba

Usmena rasprava i ispitivanje policista kad okrivljenik argumentirano osporava

Italija

čl. 2700 Codice civile; SU 17355/2009

Fede privilegiata – puni dokaz za činjenice opažene u prisutnosti službenika

Samo querela di falso; ne vrijedi za ocjene službenika

Francuska

čl. 537 CPP (prekršaji), čl. 430 CPP (delikti)

Kod contraventions zapisnik fait foi jusqu'à preuve contraire

Samo pisanim dokazom ili svjedocima; pisana izjava ne dostaje

Španjolska

čl. 77.5 Ley 39/2015; čl. 297 i 717 LECrim

Upravno: presunción de veracidad (iuris tantum); kazneno: obični svjedok

Upravno: protudokazom; kazneno: slobodna ocjena po criterio racional

5.1. Njemačka

Njemačko pravo ne poznaje presumpciju istinitosti policijskog iskaza ni u kaznenom ni u prekršajnom (Ordnungswidrigkeiten) postupku. Viši zemaljski sudovi postavili su nekoliko jasnih pravila:

• Sud ne smije osuditi na temelju pročitanog policijskog izvješća umjesto ispitivanja službenika, jer to vrijeđa prednost osobnog dokaza iz § 250 StPO (OLG Braunschweig).

• Opća tvrdnja da je službenik sudu "poznat kao osobito pouzdan" ne dopušta zaključak o pouzdanosti njegova iskaza u konkretnom slučaju (OLG Stuttgart, 12. 4. 2010.).

• Ako se službenik ne sjeća događaja, nije dovoljno da se samo "poziva" na svoju prijavu (OLG Düsseldorf, IV-2 RBs 37/14, 11. 4. 2014.).

• Pravila o pojačanoj ocjeni dokaza u situaciji "iskaz protiv iskaza" primjenjuju se i kad iskazu okrivljenika stoje nasuprot iskazi četiri policijska službenika iz istog "tabora" (OLG Frankfurt, 1 Ss 390/08, 6. 11. 2009.).

U literaturi se zastupa i stroži stav: iskaz policijskog službenika zbog njegove uloge u postupku traži veći, a ne manji stupanj provjere od iskaza drugih svjedoka.

5.2. Austrija

Austrija je primjer prakse koja se u rezultatu najviše približava "privilegiranom" povjerenju bez zakonske osnove. U upravno-kaznenom postupku Upravni sud (VwGH) od 1970-ih ističe da se uvježbanim prometnim policajcima mora priznati da daju pouzdane podatke o vozaču i njegovu ponašanju (VwGH 24. 4. 1974., 1097/73; 29. 5. 1974., 1391/73). Zemaljski upravni sudovi redovito obrazlažu da službenik iskazuje pod obvezom istine i službenom prisegom i riskira kaznenu i stegovnu sankciju, dok okrivljenik može "braniti se u svakom smjeru".

Ista judikatura ipak postavlja granice. Kad su i iskaz službenika i protuverzija okrivljenika konkretni i suvisli, tijelo je dužno službenika saslušati kao svjedoka (VwSlg 9602 A/1978, prošireni senat). Sumnja u dokaz djela i tu vodi obustavi po načelu in dubio pro reo, a videosnimka koju podnese okrivljenik može oboriti službenikovu verziju.

5.3. Slovenija

Slovenija je nakon presuda Flisar, Milenović i Mesesnel promijenila praksu. Ustavno sodišče (Up-847/14, 20. 4. 2017.) i Vrhovno sodišče zahtijevaju usmenu raspravu kad okrivljenik u zahtjevu za sudsku zaštitu argumentirano osporava utvrđenja policije. Vrhovno sodišče (IV Ips 42/2017, 19. 9. 2017.) ukinulo je presudu jer je sud prihvatio utvrđenja policista samo zato što je riječ o službenim osobama, bez mogućnosti okrivljenika da ih ospori. U ponovljenom postupku sud mora ispitati i okrivljenika i policista.

5.4. Italija

Talijansko pravo daje zapisniku o prekršaju najjaču dokaznu snagu u EU. Zapisnik je javna isprava s fede privilegiata (čl. 2700. Građanskog zakonika), pa činjenice koje službenik navodi kao opažene u svojoj prisutnosti vrijede do querela di falso. Sjedinjena vijeća Kasacijskog suda (br. 17355, 24. 7. 2009.) potvrdila su da se u postupku po prigovoru te činjenice ne mogu osporavati običnim dokazima, nego samo u postupku za utvrđenje lažnosti isprave (Cass. SU 17355/2009). Pojačana snaga ne obuhvaća ocjene i subjektivne procjene službenika. U kaznenom postupku iskaz policajca podliježe slobodnoj ocjeni (čl. 192. CPP-a).

5.5. Francuska

Opće je pravilo čl. 430. CPP-a da zapisnici o deliktima vrijede samo "kao obavijest". Za prekršaje (contraventions) čl. 537. CPP-a propisuje da zapisnici policije vrijede do dokaza o suprotnom, koji se može pružiti samo pisanim dokazom ili svjedocima. Kasacijski sud strogo tumači ta sredstva: pisana izjava svjedoka nije dopušten protudokaz (Cass. crim. 7. 2. 2001., 00-84.520). Zapisnik ima tu snagu samo ako navodi konkretne okolnosti u kojima je prekršaj utvrđen.

5.6. Španjolska

Španjolska jasno razdvaja upravno i kazneno područje. U upravnom kažnjavanju čl. 77.5 Zakona 39/2015 propisuje da dokumenti službenika sa svojstvom vlasti dokazuju utvrđene činjenice "osim ako se dokaže suprotno" – oboriva presumpcija istinitosti. Ustavni sud (STC 76/1990) ograničio ju je na činjenice koje je službenik izravno opazio, bez zaključaka i vrijednosnih sudova. U kaznenom postupku policijsko izvješće ima samo vrijednost prijave (čl. 297. LECrim), a iskaz službenika na raspravi vrijedi kao iskaz svjedoka slobodno ocijenjen po pravilima razuma (čl. 717. LECrim).

5.7. Pravo Unije

Direktiva (EU) 2016/343 o jačanju određenih vidova pretpostavke nedužnosti (prenesena u ZKP, čl. 1.a toč. 11.) stavlja teret dokaza na tužiteljstvo i propisuje da svaka dvojba u pogledu krivnje ide u korist osumnjičenika. Direktiva se primjenjuje na kaznene postupke, a domaće zakonske presumpcije u prekršajnim stvarima ostaju podložne nadzoru ESLJP-a pod uvjetom da ostanu "u razumnim granicama" i da obrana ima stvarnu mogućnost osporavanja.

6. Sudska praksa u Hrvatskoj

Hrvatska praksa nije jedinstvena. Ustavni sud, Vrhovni sud i Visoki prekršajni sud razvili su jasna ograničenja povjerenja u iskaz policijskog službenika. Istodobno dio prvostupanjskih prekršajnih sudova i dalje rutinski obrazlaže vjerodostojnost policajca njegovim službenim statusom. Poglavlje se temelji na odlukama pregledanima u bazama IUS-INFO i Novi informator (stanje 3. listopada 2026.).

6.1. Ustavni sud Republike Hrvatske

Ustavni sud dosljedno primjenjuje standarde ESLJP-a (Marčan, Schatschaschwili, Murtazaliyeva). Iz njegove prakse proizlaze tri pravila: (1) osuda se ne smije temeljiti isključivo na iskazu policijskog službenika koji nema neposrednih saznanja o prekršaju; (2) kad je iskaz policajca odlučujući dokaz, obrana ga mora moći ispitati; (3) okrivljenik koji je pasivan i ne zatraži ispitivanje službenika ne može se kasnije uspješno pozivati na povredu.

Odluka

Datum

Ishod

Bitno stajalište

U-III-5770/2021

3. 6. 2026.

Povreda čl. 29. Ustava

Policijski službenik koji je utvrdio prometni prekršaj ispitan je izvanraspravno, bez obavijesti obrani; sud je odbio suočenje. Primjenom testa Schatschaschwili: nije bilo valjanog razloga, iskaz je bio odlučujući, a čitanje zapisnika nije dostatna protuteža.

U-III-5807/2023

5. 2. 2026.

Povreda (javna objava presude)

Prvostupanjski sud odbio je pribaviti snimku nadzorne kamere jer je policajčev iskaz smatrao dovoljnim; presuda ukinuta zbog povrede javnosti, ostali prigovori nisu ispitivani. Odluka ilustrira obrazac "iskaz policajca kao vjerodostojan, obrana usmjerena izbjegavanju odgovornosti".

U-III-386/2021

14. 7. 2021.

Nema povrede

Policajac se dvaput ispričao i nije ispitan; sud se oslonio na izvješće o prekršaju i obranu. Ustavni sud prihvatio je obrazloženje, uz isticanje da je podnositelj odvjetnik i da dokazni prijedlog nije obrazložio.

U-III-2967/2019

18. 2. 2021.

Povreda

Policijski službenik ispitan zamolbenim putem bez obavijesti obrani; njegov iskaz i alkotest koji je sam proveo bili su jedini dokazi.

U-III-3485/2018

28. 5. 2020.

Povreda

Osuda za nekorištenje pojasa temeljila se na iskazu policijske službenice koja nije bila očevidac, nego je obavila očevid nakon nesreće.

U-III-2241/2018

14. 11. 2019.

Povreda

Presuda utemeljena isključivo na iskazu djelatnika policije koji je došao nakon nezgode, a obrana nije obaviještena o njegovu ispitivanju.

U-III-3312/2017

9. 10. 2019.

Povreda

Prva primjena testa Schatschaschwili u žurnom postupku: presuda se temeljila na policajčevu opisu nesreće i njegovim zaključcima, bez neposrednih saznanja i bez mogućnosti obrane da ga ispita.

U-III-1698/2018

9. 5. 2019.

Nema povrede

Uz poziv na Marčan i Bojić: podnositelj i braniteljica bili su pasivni i nisu predložili usmeno ispitivanje.

Izvor za odluke bez poveznice: Gospočić i Korotaj, Utjecaj odluka USRH i VSRH na suđenje u prekršajnim postupcima, Pravosudna akademija, 2022.

Za ocjenu odbijenog dokaznog prijedloga obrane Ustavni sud u U-III-386/2021 preuzima formulu iz Murtazaliyeva: što su jači argumenti obrane, to detaljniji i uvjerljiviji moraju biti razlozi za odbijanje. Za pitanje policijskog iskaza to znači da konkretno i argumentirano osporavanje (npr. o vidljivosti, udaljenosti, rasvjeti, mogućnosti opažanja) traži ispitivanje službenika i ozbiljan odgovor u obrazloženju.

6.2. Vrhovni sud Republike Hrvatske

U presudi Kzz-14/13-3 od 5. prosinca 2013. Vrhovni sud je, povodom zahtjeva za zaštitu zakonitosti, ukinuo prekršajnu presudu jer se temeljila na iskazu policijskog službenika koji je prenio sadržaj obavijesnog razgovora s okrivljenikom. Prvostupanjski sud tom je iskazu "u potpunosti poklonio vjeru", a obranu ocijenio neuvjerljivom. Vrhovni sud je zaključio da takva saznanja imaju značaj neformalne obavijesti, da se moraju izdvojiti iz spisa te da policijski službenik ne smije biti ispitan o sadržaju obavijesnog razgovora s okrivljenikom; presuda utemeljena na tome počiva na nezakonitom dokazu (čl. 90. st. 2. i čl. 195. st. 1. toč. 10. PZ-a).

To je stajalište važno jer zatvara "zaobilazni put": policajac ne može kao svjedok unijeti u spis ono što se ne smije unijeti kao službena zabilješka.

6.3. Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske

Visoki prekršajni sud u novijoj praksi razlikuje što je službenik osobno opazio od onoga što je čuo ili zaključio:

• Ppž-5040/2024 od 11. veljače 2026. – presuda ukinuta jer se temeljila na iskazu policajca "koji je prihvatio kao vjerodostojan i nije ostavio razloga za sumnju", a koji nije imao neposrednih saznanja i samo je prepričao obavijesni razgovor. Iz takvog iskaza "nije moguće na vjerodostojan način utvrditi dinamiku događaja". Istovjetno obrazloženje sadrži i Ppž-10054/2024 od 2. srpnja 2025.

• Ppž-11208/2024 od 2. srpnja 2025. – iskaz policijskog službenika kao "svjedoka po čuvenju" o onome što mu je pokazao oštećenik ne može biti osnova za utvrđivanje odlučnih činjenica, jer se time "na posredan i zaobilazan način" u dokazni materijal unosi ono što ne može biti dokaz. Saznanja iz izvida mogu se koristiti samo ako je osoba ispitana kao svjedok prema PZ-u (čl. 158. st. 7.).

• Jž-1882/2018 od 4. ožujka 2020. – službena zabilješka može se koristiti u dijelu u kojem bilježi ono što su službenici sami zapazili (uplakanost i drhtanje žrtve), ali ne u dijelu u kojem prepričava izjavu svjedokinje.

• Ppž-3258/2025 od 30. travnja 2025. – odbijena je žalba policije kao tužitelja: tvrdnja da je okrivljenik "trčeći napuštao mjesto događaja" ne proizlazi ni iz iskaza policajca ni iz službene zabilješke, a i da proizlazi, to je samo indicij. Sud naglašava standard izvan razumne sumnje.

• Ppž-313/2025 od 29. srpnja 2025. – primjer u suprotnom smjeru: prvostupanjski sud je oslobodio okrivljenika i "nije imao razloga sumnjati" u iskaz policajca da je žrtva bila "malo uznemirena". Viši sud ukida presudu – policajac se nije detaljno sjećao događaja, a uznemirenost je subjektivan doživljaj žrtve. Ni u korist obrane iskaz policajca ne smije se prihvaćati nekritički.

• Ppž-6276/2022 od 5. listopada 2022. – prvostupanjski sud trebao je "ustrajati" u ispitivanju policijskog službenika; Ppž-6111/2024 od 2. srpnja 2025. – iskaz policajca u dijelu u kojem prepričava izjavu okrivljenika nije zakonit dokaz.

Istodobno Visoki prekršajni sud redovito potvrđuje osuđujuće presude kad je iskaz policajca neposredan, okolnosan i potkrijepljen, a žalba se svodi na općenito osporavanje (npr. Ppž-2136/2024 od 3. srpnja 2025., Ppž-1605/2023 od 11. rujna 2025.: "sud slobodno cijeni dokaze i nije vezan nikakvim dokaznim pravilima").

6.4. Općinski (prekršajni) sudovi: formula "nema pravnog interesa"

Pretraga baze IUS-INFO pokazuje da se u dijelu prvostupanjskih presuda, osobito Općinskog prekršajnog suda u Splitu, ponavlja gotovo identična rečenica: sud je "priklonio vjeru" iskazu policijskog službenika "ocjenjujući iskaz istog kao istinit, razložan i vjerodostojan uz napomenu da ovlaštena službena osoba nema pravnog interesa ne govoriti istinu u postupku". Formula se nalazi, primjerice, u presudama Pp-17328/2022-4 (13. 1. 2025.), Pp-9788/2023-8 (9. 1. 2025.), Pp-9765/2024-9 (4. 7. 2025.), Pp-15924/2024-9 (24. 10. 2025.), Pp-15638/2025-7 (27. 3. 2026.), Pp-4865/2026-5 (25. 5. 2026.) i Pp-7655/2026-5 (20. 7. 2026.). Slično obrazloženje ("policijski službenik kao ovlaštena službena osoba nema pravni interes ne kazivati istinu") sadrži i Pp-6503/2024-6 (21. 11. 2025.).

Takvo obrazloženje samo po sebi nije nezakonito ako sud uz njega analizira sadržaj iskaza i njegov odnos prema drugim dokazima. Problematično je kad zamjenjuje tu analizu. Tada je ono u suprotnosti s čl. 88. st. 2. PZ-a (nema dokaznih pravila), s čl. 185. st. 7. PZ-a (obveza ocjene proturječnih dokaza) i sa stajalištima Ustavnog suda i ESLJP-a da se policijska verzija ne smije prihvatiti "automatski".

6.5. Sinteza

Situacija

Smije li se osuda temeljiti na iskazu policajca?

Izvor

Policajac je neposredno opazio prekršaj, ispitan je pred sudom, obrana ga je mogla ispitati

Da, uz obrazloženu ocjenu i odnos prema obrani

Marčan; U-III-386/2021; VPS Ppž-2136/2024

Policajac nije bio očevidac (došao nakon događaja)

Ne kao jedini ili odlučujući dokaz

U-III-3312/2017; U-III-2241/2018; U-III-3485/2018; VPS Ppž-5040/2024

Policajac prepričava obavijesni razgovor ili izjavu svjedoka

Ne – nezakonit dokaz

VSRH Kzz-14/13; VPS Ppž-11208/2024, Ppž-6111/2024

Policajac ispitan izvanraspravno bez obavijesti obrani, a iskaz je odlučujući

Ne – povreda čl. 29. Ustava

U-III-2967/2019; U-III-5770/2021

Okrivljenik pasivan, ne predlaže ispitivanje službenika

Da – nema povrede

Marčan; U-III-1698/2018

7. Kritička analiza i smjernice za ocjenu iskaza policijskog službenika

Argumenti kojima se u praksi opravdava pojačano povjerenje u policijski iskaz – službena dužnost, stručnost, prijetnja kaznenom odgovornošću i "nepostojanje interesa" – nisu bez težine, ali nijedan nije dostatan sam po sebi.

7.1. Zašto argument "nema interesa" ne drži

1. Prijetnja kaznenom odgovornošću vrijedi za svakog svjedoka. Članak 305. KZ-a jednako se odnosi na policajca i na civilnog svjedoka. Ako je to razlog za povjerenje, onda nije razlog za veće povjerenje.

2. Policajac redovito ima institucionalni interes. U prekršajnom postupku policija je ovlašteni tužitelj; službenik je sam izdao nalog ili podnio optužni prijedlog. Oslobađajuća presuda za njega znači da je pogrešno postupio, a ponekad i stegovnu ili kaznenu izloženost (osobito kod uporabe sile, otpora ili vrijeđanja službene osobe).

3. Stručnost ne jamči točnost opažanja. Njemački OLG Stuttgart izričito je odbio zaključak o pouzdanosti iz općenite "poznate pouzdanosti" službenika. Policajac koji svakodnevno sastavlja istovrsne naloge sklon je rekonstruirati događaj prema obrascu, a ne prema sjećanju (problem "Berufszeuge").

4. Okrivljenik nije svjedok. Činjenica da okrivljenik ne odgovara za lažni iskaz posljedica je njegova prava na obranu i šutnju (čl. 85. st. 3. PZ-a). Ne smije se pretvoriti u pretpostavku da je njegova verzija manje vjerodostojna.

5. Formula premješta teret dokaza. Ako sud polazi od toga da policajac nema razloga lagati, okrivljenik mora dokazati suprotno – što je nespojivo s presumpcijom nedužnosti i s čl. 3. st. 2. ZKP-a.

7.2. Što je opravdano

Iskaz policijskog službenika može biti uvjerljiv i dovoljan za osudu kad je neposredan (osobno opažanje), okolnosan (konkretni detalji o mjestu, udaljenosti, vidljivosti, redoslijedu radnji), dosljedan (podudara se s nalogom i zabilješkom sastavljenima odmah nakon događaja), provjeren u kontradiktornom ispitivanju i potkrijepljen objektivnim dokazima (videosnimka, mjerni uređaj, alkotest, medicinska dokumentacija). Tada se povjerenje izvodi iz kvalitete iskaza – kao kod svakog drugog svjedoka.

7.3. Kontrolna lista za sud

• ☐ Je li službenik neposredno opazio odlučne činjenice ili prenosi tuđe izjave ili vlastite zaključke?

• ☐ Je li ispitan pred sudom, uz mogućnost obrane da mu postavlja pitanja? Ako nije, postoji li valjan razlog i dostatna protuteža (test Schatschaschwili)?

• ☐ Jesu li u iskazu razlučeni opažaji od ocjena i rutinskih formulacija iz obrasca?

• ☐ Podudaraju li se iskaz, nalog i službena zabilješka u bitnim detaljima? Ako se službenik ne sjeća, potvrđuje li vlastito sjećanje ili samo upućuje na zapisnik?

• ☐ Postoje li objektivni dokazi (snimke nadzornih i službenih kamera, podaci uređaja) i jesu li pribavljeni kad ih je obrana predložila?

• ☐ Ima li službenik osobni ili institucionalni interes (oštećenik, sudionik u uporabi sile, izdavatelj naloga)?

• ☐ Je li obrana konkretna i suvisla? Ako jest, je li u obrazloženju odgovoreno na nju, a ne samo konstatirano da je "usmjerena izbjegavanju odgovornosti"?

• ☐ Ako dvojba ostaje, je li primijenjeno načelo in dubio pro reo?

7.4. Smjernice za obranu

Iz Marčana i U-III-1698/2018 proizlazi da je pasivnost obrane redovito presudna. Obrana treba već u prigovoru protiv obaveznog prekršajnog naloga konkretno osporiti činjenice, izričito predložiti ispitivanje policijskog službenika i suočenje, predložiti objektivne dokaze (snimke kamera, podaci operatera, vještačenje) te obrazložiti zašto su odlučni. Ako sud prijedlog odbije ili ispita službenika bez obavijesti obrani, to treba odmah prigovoriti na zapisnik i istaknuti u žalbi ili ustavnoj tužbi.

7.5. Prijedlozi de lege ferenda

• Izričito propisati u Prekršajnom zakonu da se u žurnom postupku po prigovoru kojim se poriče prekršaj policijski službenik na prijedlog obrane mora ispitati u nazočnosti okrivljenika, osim iz opravdanih razloga.

• Uvesti obvezu čuvanja i dostave snimki službenih (tjelesnih i vozilskih) kamera kad postoje, uz posljedicu u ocjeni dokaza ako su uništene.

• Kroz praksu Visokog prekršajnog suda ujednačiti stav da formula "nema pravnog interesa" nije dostatno obrazloženje vjerodostojnosti.

8. Zaključak

Iskaz policijskog službenika u hrvatskom pravu nema i ne smije imati privilegirani dokazni status. Ni Ustav, ni ZKP, ni Prekršajni zakon ne poznaju presumpciju istinitosti policijskog iskaza ili zapisnika; sud dokaze ocjenjuje slobodno i mora obrazložiti ocjenu proturječnih dokaza.

Poredbeni pregled pokazuje da države koje policijskom zapisniku daju pojačanu snagu (Italija, Francuska, Španjolska u upravnom kažnjavanju) to čine izričitom zakonskom normom, ograničenom na činjenice koje je službenik izravno opazio i uz mogućnost protudokaza. Hrvatska takvu normu nema, pa se pojačano povjerenje u policajca ne može uvesti kroz praksu formulom da "ovlaštena službena osoba nema pravnog interesa ne govoriti istinu". Njemačka, slovenska i većina hrvatske više sudske prakse idu u suprotnom smjeru: policijski iskaz, osobito kad je jedini dokaz, traži pojačanu, a ne smanjenu provjeru.

Standard ESLJP-a i Ustavnog suda može se sažeti u jednu rečenicu: sud smije povjerovati policajcu, ali samo nakon što je obrani dao stvarnu priliku da njegov iskaz ospori i nakon što je obrazložio zašto mu vjeruje na temelju sadržaja, a ne službe. Iskaz policajca koji nije bio očevidac, iskaz o sadržaju obavijesnog razgovora i iskaz pribavljen bez sudjelovanja obrane ne mogu biti jedini ni odlučujući temelj osude.

9. Izvori i literatura

Propisi

• Prekršajni zakon (NN 107/07 … 86/26), pročišćeni tekst

• Zakon o kaznenom postupku (NN 152/08 … 13/26), pročišćeni tekst

• Kazneni zakon, čl. 305. – davanje lažnog iskaza

• Pravilnik o načinu postupanja policijskih službenika (NN 20/22)

• Code de procédure pénale (FR), čl. 537.

• Ley de Enjuiciamiento Criminal (ES), čl. 717.

Europski sud za ljudska prava

• Marčan protiv Hrvatske, br. 40820/12, 10. 7. 2014.

• Navalnyy i Yashin protiv Rusije, br. 76204/11, 4. 12. 2014.

• Navalnyy protiv Rusije [VV], br. 29580/12, 15. 11. 2018.

• Karelin protiv Rusije, br. 926/08, 20. 9. 2016. (Information Note 199)

• Flisar protiv Slovenije, br. 3127/09; Milenović protiv Slovenije, br. 11411/11; Mesesnel protiv Slovenije, br. 22163/08; Schatschaschwili protiv Njemačke [VV], br. 9154/10; Bouyid protiv Belgije [VV], br. 23380/09 (citirano prema navedenim presudama i odlukama)

Hrvatska sudska praksa (IUS-INFO, Novi informator)

• USRH U-III-5770/2021, 3. 6. 2026.

• USRH U-III-5807/2023, 5. 2. 2026.

• USRH U-III-386/2021, 14. 7. 2021.

• VSRH Kzz-14/13-3, 5. 12. 2013.

• VPS Ppž-5040/2024, 11. 2. 2026.

• VPS Ppž-11208/2024, 2. 7. 2025.

• VPS Ppž-313/2025, 29. 7. 2025.

• VPS Ppž-3258/2025, 30. 4. 2025.

• VPS Jž-1882/2018, 4. 3. 2020.

• IUS-INFO, pretraga: iskaz policijskog službenika i "nema pravnog interesa" (prvostupanjske presude)

Poredbena praksa i literatura