PARNIČNE RADNJE STRANKE PROTIV KOJE SE VODI POSTUPAK LIŠENJA POSLOVNE SPOSOBNOSTI

1. UVOD

Starenje stanovništva i porast broja osoba s demencijom sve češće dovode do istog procesnog stanja: stranka je u parnici, najčešće imovinskoj, a usporedo se protiv nje vodi izvanparnični postupak lišenja poslovne sposobnosti. Ishod tog postupka neizvjestan je mjesecima, a katkad i godinama. Za to vrijeme stranka, njezin punomoćnik, članovi obitelji i protivna stranka poduzimaju radnje čija valjanost ovisi upravo o tome kako se ocjenjuje sposobnost stranke.

Zakon o parničnom postupku[1] parničnu sposobnost izvodi iz poslovne (čl. 79.), a Obiteljski zakon[2] poslovnu sposobnost oduzima tek sudskim rješenjem (čl. 234.). Formalno gledano, stranka je parnično sposobna sve do lišenja. Istodobno čl. 82. ZPP-a nalaže sudu da tijekom cijelog postupka po službenoj dužnosti pazi je li stranka parnično sposobna. Novija praksa županijskih sudova tu odredbu sve češće čita kao nalog za ispitivanje stvarnog stanja stranke, a ne samo njezina formalnog statusa.

Problem nije samo teorijski. Tipična je situacija u kojoj stranka starije životne dobi po punomoćniku pokrene imovinsku parnicu, a zavod za socijalni rad usporedo pokrene postupak njezina lišenja poslovne sposobnosti i imenuje joj posebnog skrbnika za taj postupak. Tijekom parnice stranka može sama poduzeti raspolagajuću radnju, primjerice povući tužbu, opozvati punomoć ili sklopiti nagodbu. Valjanost takve radnje tada se redovito osporava upravo pozivanjem na zdravstveno stanje stranke, i to često od strane osobe čiji interes ovisi o tome da radnja ne proizvede učinak.

Rad je posvećen sljedećim pitanjima: vrijedi li za parničnu sposobnost formalni ili stvarni kriterij (3.); mora li sud prekinuti parnicu dok traje postupak lišenja (4.); kakav je u parnici položaj posebnog skrbnika imenovanog samo za postupak lišenja (5.); kakav je učinak raspolagajućih radnji, osobito povlačenja tužbe i opoziva punomoći (6.); smije li se sposobnost iste stranke različito ocjenjivati za različite radnje poduzete u istom stanju (7.) te tko snosi teret dokaza kad se ospori vjerodostojnost procesne izjave stranke (8.).

2. NORMATIVNI OKVIR

2.1. Parnična sposobnost u ZPP-u

Prema čl. 79. st. 1. ZPP-a stranka koja je potpuno poslovno sposobna može sama obavljati radnje u postupku. Punoljetna osoba kojoj je poslovna sposobnost djelomično ograničena parnično je sposobna u granicama svoje poslovne sposobnosti (čl. 79. st. 2.). Stranku koja nema parničnu sposobnost zastupa zakonski zastupnik (čl. 80.), koji za podnošenje ili povlačenje tužbe, odricanje od tužbenog zahtjeva ili sklapanje nagodbe mora imati posebno ovlaštenje kad ga posebni propis traži (čl. 81.).

Ključne su dvije odredbe. Prema čl. 82. ZPP-a sud tijekom cijelog postupka po službenoj dužnosti pazi je li stranka parnično sposobna i zastupa li parnično nesposobnu stranku njezin zakonski zastupnik. Članak 83. uređuje posljedice: ako stranka nema zakonskog zastupnika, sud će zatražiti da nadležno tijelo socijalne skrbi postavi skrbnika i može odrediti rok za otklanjanje nedostatka. Dok se nedostatak ne otkloni, mogu se poduzimati samo radnje zbog čije bi odgode mogle nastati štetne posljedice za stranku. Ako se nedostatak ne može otkloniti ili rok bezuspješno protekne, sud će ukinuti radnje zahvaćene nedostatkom i odbaciti tužbu ako nedostatak sprječava daljnje vođenje parnice.[3]

ZPP ne sadrži posebno pravilo za stranku protiv koje je pokrenut, ali još nije okončan postupak lišenja poslovne sposobnosti.

2.2. Lišenje poslovne sposobnosti i posebni skrbnik u ObZ-u

Sud u izvanparničnom postupku lišava punoljetnu osobu poslovne sposobnosti u dijelu u kojem se zbog duševnih smetnji ili drugih razloga nije sposobna brinuti o nekom od svojih prava, potreba ili interesa (čl. 234. st. 1. ObZ-a). Potpuno lišenje iznimka je, rezervirana za osobu koja nije sposobna ostvariti smisleni kontakt s drugom osobom i izraziti svoju volju (čl. 234. st. 2.). Prije odluke sud mora pribaviti mišljenje vještaka odgovarajuće grane medicine (čl. 234. st. 3.), a rješenjem mora odrediti radnje i poslove koje osoba ne može samostalno poduzimati (čl. 234. st. 4.). Za poslove koji nisu određeni osoba zadržava poslovnu sposobnost.

Za trajanja postupka zavod za socijalni rad osobi imenuje posebnog skrbnika.[4] Posebni skrbnik može zastupati štićenika samo u okviru ovlasti određenih rješenjem o njegovu imenovanju.[5] U praksi se rješenjem redovito određuje da je skrbnik imenovan „radi zastupanja i zaštite prava i interesa štićenika u sudskom postupku radi lišenja poslovne sposobnosti“.

2.3. Članak 348. ObZ-a i njegovo područje primjene

Prema čl. 348. st. 2. ObZ-a, ako sud tijekom postupka posumnja da stranka nije sposobna sama se brinuti o svojim pravima i interesima, izvijestit će zavod za socijalni rad radi pokretanja postupka lišenja poslovne sposobnosti. Prema st. 3. iste odredbe sud će prekinuti postupak dok se ne provede postupak lišenja i imenuje skrbnik, odnosno dok ga zavod ne obavijesti o obustavi tog postupka.

Odredba je smještena u Osmi dio ObZ-a („Postupak pred sudom“). Prema čl. 345. st. 1. ObZ-a odredbama tog dijela „određuju se pravila prema kojima sudovi postupaju kad u parničnim postupcima, izvanparničnim postupcima i postupcima ovrhe i osiguranja odlučuju o obiteljskim i statusnim stvarima koje se uređuju ovim Zakonom“. Obvezni prekid iz čl. 348. st. 3. ObZ-a stoga se, prema slovu zakona, odnosi samo na obiteljske i statusne stvari, a ne na opće imovinske parnice. Kako će se pokazati, praksa tu granicu ne poštuje dosljedno.

3. FORMALNI I STVARNI PRISTUP PARNIČNOJ SPOSOBNOSTI

3.1. Formalni pristup

Prema formalnom pristupu stranka koja nije lišena poslovne sposobnosti potpuno je poslovno, pa time i parnično, sposobna. Za takav pristup postoje dobri razlozi. Zakon pravnu sigurnost veže uz rješenje doneseno u posebnom postupku, uz obvezno vještačenje i jamstva zaštite osobe.[6] Lišenje poslovne sposobnosti zadire u pravo na poštovanje privatnog života iz čl. 8. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.[7] Kad bi parnični sud usput, bez tih jamstava, tretirao stranku kao nesposobnu, zaobišao bi postupak koji zakon za to propisuje.

Rješenje o lišenju poslovne sposobnosti djeluje za ubuduće. Zato ni njegovo kasnije donošenje samo po sebi ne odgovara na pitanje je li stranka bila sposobna u trenutku određene ranije parnične radnje.

3.2. Stvarni pristup i dosezanje materijalnog prava

Suprotan pristup ponajprije se oslanja na shvaćanje Vrhovnog suda prema kojem ugovaratelj koji zbog ozbiljnosti zdravstvenih poremećaja nije sposoban za rasuđivanje nema potrebnu poslovnu sposobnost za sklapanje ugovora, iako mu u vrijeme poduzimanja radnje ona nije bila oduzeta.[8] Isto shvaćanje dosljedno se primjenjuje u parnicama radi utvrđenja ništetnosti ugovora.[9]

Ta su stajališta, međutim, izgrađena na području materijalnog prava, za naknadnu ocjenu valjanosti ugovora prema čl. 276. Zakona o obveznim odnosima.[10] Njihov prijenos na procesno pravo nije samorazumljiv. Ocjena valjanosti ugovora redovito se provodi naknadno, u parnici u kojoj se stanje ugovaratelja utvrđuje vještačenjem. Parnična sposobnost, naprotiv, mora biti poznata u trenutku poduzimanja radnje, jer o njoj ovisi tko je smije poduzeti i s kakvim učinkom.

Unatoč tome, čl. 82. ZPP-a otvara put stvarnom pristupu, jer sud mora paziti na parničnu sposobnost po službenoj dužnosti, a ne samo provjeriti postoji li rješenje o lišenju. U tom je smislu Županijski sud u Osijeku potvrdio rješenje kojim je prvostupanjski sud, bez ikakve odluke o lišenju poslovne sposobnosti, ocijenio da tužitelj nema parničnu sposobnost i zatražio da mu se postavi skrbnik.[11]

3.3. Stajalište autora

Smatramo da je polazište formalno, ali da ono nije apsolutno. Stranka koja nije lišena poslovne sposobnosti presumira se parnično sposobnom. Ta se presumpcija ne može oboriti samom činjenicom da je pokrenut postupak lišenja, nego samo kad iz stanja spisa proizlazi konkretna i ozbiljna sumnja u sposobnost stranke da shvati značenje određene radnje. Tada sud ne bi trebao sam zaključiti o nesposobnosti stranke, nego primijeniti mehanizam iz čl. 83. ZPP-a.

4. PREKID PARNIČNOG POSTUPKA: OBVEZA ILI OVLAST

4.1. Zakonski okvir

U općoj parnici prekid postupka zbog prethodnog pitanja fakultativan je: sud „može“ odrediti prekid ako je odlučio da sam ne rješava o prethodnom pitanju.[12] Prekid po sili zakona nastupa kad stranka izgubi parničnu sposobnost, a nema punomoćnika u parnici.[13] Obvezni prekid iz čl. 348. st. 3. ObZ-a, kako je izloženo, vezan je uz obiteljske i statusne stvari.

4.2. Novija sudska praksa

Županijski sud u Splitu ukinuo je presudu o razvodu braka jer je prvostupanjski sud odbio prekinuti postupak dok traje postupak lišenja poslovne sposobnosti tužiteljice. Prema shvaćanju tog suda poslovna sposobnost stranke prethodno je pitanje, pa je postupak trebalo prekinuti.[14] Iz iste odluke proizlazi da je Županijski sud u Šibeniku u ranijoj fazi istog predmeta zauzeo stajalište da parnična nesposobnost stranke sama po sebi ne čini nevaljanom punomoć danu odvjetniku u statusnoj stvari.[15]

Županijski sud u Karlovcu ocijenio je da je prvostupanjski sud, koji nakon pokretanja postupka lišenja nije pazio na parničnu sposobnost tuženika, počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 8. ZPP-a.[16] Županijski sud u Zagrebu u ostavinskom predmetu navodi da je, dok traje postupak lišenja, „za sada sporno“ imaju li nasljednici parničnu sposobnost.[17] Općinski sud u Pazinu prekinuo je parnicu do pravomoćnog okončanja postupka lišenja tužiteljice, uz obrazloženje da je „neumjesno raspravljati sa strankom protiv koje je pokrenut takav postupak“.[18]

Suprotno tome, Županijski sud u Rijeci ukinuo je rješenje o prekidu postupka jer su postupci lišenja poslovne sposobnosti tuženika u trenutku odlučivanja bili tek najavljeni, a ne pokrenuti. Upozorio je da neodređen prekid može ograničiti ustavno i konvencijsko pravo tužitelja na pristup sudu.[19]

4.3. Ocjena

Iz prikazane prakse proizlaze tri zapažanja. Prvo, praksa se pomiče prema stvarnom pristupu i prema prekidu postupka. Ipak, najizričitija odluka u korist obveznog prekida donesena je u brakorazvodnoj parnici, na koju se čl. 348. st. 3. ObZ-a izravno primjenjuje.

Drugo, dio sudova mehanizam iz čl. 348. ObZ-a pripisuje čl. 83. ZPP-a ili ga primjenjuje u imovinskim parnicama. Tako Županijski sud u Osijeku navodi da je čl. 83. ZPP-a propisano da će sud, ako posumnja u sposobnost stranke, izvijestiti centar za socijalnu skrb i prekinuti postupak dok se ne provede postupak lišenja.[20] Takva odredba u čl. 83. ZPP-a ne postoji: riječ je o sadržaju čl. 348. st. 2. i 3. ObZ-a. Rješenje je možda opravdano analogijom, ali bi analogiju trebalo izrijekom obrazložiti, jer prekid zadire u pravo stranke na suđenje u razumnom roku i na pristup sudu.

Treće, prekid postupka nije bezopasan. On tužitelju na neodređeno vrijeme odgađa pravnu zaštitu, osobito kad je postupak lišenja tek najavljen.

Predlažemo stoga sljedeće razlikovanje. U obiteljskim i statusnim stvarima prekid je obvezan po čl. 348. st. 3. ObZ-a. U općim parnicama sud bi, kad postoji ozbiljna sumnja u sposobnost stranke, trebao primijeniti čl. 83. ZPP-a: zatražiti postavljanje skrbnika za parnicu i do tada poduzimati samo neodgodive radnje. Prekid po čl. 213. st. 1. t. 1. ZPP-a ostaje moguć, ali nije obvezan. Za radnje poduzete prije nego što je sud uopće saznao za postupak lišenja vrijede posebna razmatranja (infra 6.3.).

5. DOSEG POSEBNOG SKRBNIKA IMENOVANOG ZA POSTUPAK LIŠENJA

Imenovanje posebnog skrbnika u postupku lišenja ne oduzima i ne ograničava poslovnu sposobnost osobe. Ono osigurava da njezina prava budu zaštićena upravo u tom postupku. Ako je posebni skrbnik imenovan „radi zastupanja u sudskom postupku radi lišenja poslovne sposobnosti“, nema ovlasti u drugim postupcima. Na to upućuje i Županijski sud u Zagrebu, koji je smatrao spornim smije li posebna skrbnica postavljena u postupku lišenja zastupati nasljednike u ostavinskom postupku, „budući posebni skrbnik može zastupati stranku samo u okviru ovlasti koja mu je dana rješenjem o postavljanju“.[21]

To je bitno za pravilno razumijevanje odluke Županijskog suda u Rijeci, na koju se u praksi često poziva.[22] U tom je predmetu tužitelj u parnici radi ništetnosti ili opoziva ugovora o darovanju sam povukao tužbu i otkazao punomoć odvjetniku, a sud je rješenje o povlačenju tužbe ukinuo. Pritom su postojale dvije bitne okolnosti. Posebni skrbnik bio je tužitelju imenovan upravo za tu parnicu, s izričitom dužnošću štititi njegova imovinska prava u njoj. Uz to, u spisu su postojali nalazi više psihijatara o nesposobnosti tužitelja. Sud je zaključio da radnju povlačenja tužbe nije mogao poduzeti ni sam tužitelj ni posebni skrbnik bez odobrenja centra za socijalnu skrb, jer ona prelazi okvire redovitog poslovanja.

Kad je posebni skrbnik imenovan samo za postupak lišenja, ta argumentacija ne vrijedi. Skrbnik iz izvanparničnog postupka u parnici nema nikakvu ulogu, a stranka koja nije lišena poslovne sposobnosti sama raspolaže svojim zahtjevom. Ako sud posumnja u sposobnost stranke, pravi put nije pozivanje na ovlasti tog skrbnika, nego zahtjev zavodu da postavi skrbnika za parnicu (čl. 83. st. 2. ZPP-a).

6. RASPOLAGAJUĆE RADNJE: POVLAČENJE TUŽBE I OPOZIV PUNOMOĆI

6.1. Povlačenje tužbe

Tužitelj može povući tužbu bez pristanka tuženika dok se tuženik nije upustio u raspravljanje o glavnoj stvari.[23] Izjava o povlačenju tužbe jednostrana je, neopoziva i djeluje neposredno. Prema shvaćanju Županijskog suda u Dubrovniku, izjava o povlačenju tužbe „nije opoziva što znači da ima konstitutivni procesno pravni učinak u trenutku kada je dana“, a rješenje kojim se povlačenje konstatira ima samo deklaratorno značenje.[24]

Povlačenje tužbe raspolaganje je zahtjevom. Za zakonskog zastupnika ZPP traži posebno ovlaštenje kad ga propisuje posebni propis (čl. 81.), a skrbniku je za radnje koje prelaze redovito poslovanje potrebno odobrenje zavoda za socijalni rad. Zato se povlačenje tužbe u praksi opravdano tretira kao radnja s „dalekosežnim posljedicama“ za imovinu stranke.[25] To se međutim odnosi na situaciju u kojoj stranku zastupa skrbnik, a ne na stranku koja nije lišena poslovne sposobnosti i radnju poduzima sama.

6.2. Opoziv punomoći i pravni lijek bivšeg punomoćnika

Stranka može punomoć opozvati u svako doba. Opoziv se mora priopćiti sudu i od tada djeluje.[26] Prema shvaćanju Županijskog suda u Velikoj Gorici, „opoziv punomoći proizvodi pravne učinke od kada je priopćeno sudu pred kojim se vodi postupak pa tek nakon toga punomoćnik više nije ovlašten zastupati“.[27]

Posljedica za pravne lijekove je jasna. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske odbacio je kao nedopuštenu žalbu koju su odvjetnici podnijeli u ime predlagatelja nakon što su ti predlagatelji povukli svoj zahtjev i otkazali im punomoć, jer je žalba „podnesena od strane neovlaštenih osoba, a time i nedopuštena“.[28]

Kad stranka istom izjavom povuče tužbu i opozove punomoć, nastaje procesni paradoks. Ako sud prihvati da je izjava stranke valjana, bivši punomoćnik nema ovlast pobijati rješenje o povlačenju tužbe. Valjanost izjave tada može dovesti u pitanje samo stranka ili njezin zakonski zastupnik, ali ne i odvjetnik čija je punomoć opozvana. Ako pak izjava nije valjana zbog nesposobnosti stranke, otvara se pitanje dosljednosti iz odjeljka 7.

6.3. Radnje poduzete prije nego što je sud saznao za postupak lišenja

Kad sud u trenutku povlačenja tužbe nema nikakav podatak o postupku lišenja, a za njega sazna tek kasnije, dužnost iz čl. 82. ZPP-a ne može se protegnuti unatrag. Povlačenje je već proizvelo konstitutivni učinak, pa nakon toga nema parnice koja bi se mogla prekinuti. Kasnije saznanje može biti razlog za preispitivanje valjanosti izjave samo uz kvalificirane dokaze o nesposobnosti stranke upravo u trenutku njezina davanja. Općenita činjenica da se vodi postupak lišenja za to nije dovoljna.

7. ZAHTJEV DOSLJEDNOSTI: PUNOMOĆ, TUŽBA I OPOZIV U ISTOM STANJU

U praksi se nerijetko događa da punomoćnik, kojemu je stranka opozvala punomoć, tvrdi da stranka zbog zdravstvenog stanja nije bila sposobna povući tužbu i opozvati mu punomoć. Istodobno nastavlja nastupati na temelju punomoći koju mu je dala ista stranka i tužbe koju je u njezino ime podnio, često u vrijeme kad je postupak lišenja već bio pokrenut. Psihijatrijski nalazi iz razdoblja prije podnošenja tužbe i nakon njezina povlačenja pritom nerijetko opisuju jednako stanje.

Takav procesni položaj nije održiv. Parnična sposobnost ocjenjuje se za svaku radnju prema stanju u trenutku njezina poduzimanja, ali sud mora primijeniti isti kriterij na sve radnje iste stranke u istom razdoblju. Ako je stranka bila sposobna dati punomoć i ovlastiti podnošenje tužbe, bila je sposobna i opozvati je. Ako nije bila sposobna opozvati punomoć, nije je bila sposobna ni dati.

Iz toga slijede dvije mogućnosti. Ako je stranka bila sposobna, povlačenje tužbe i opoziv punomoći su valjani, parnica je okončana, a žalba bivšeg punomoćnika nedopuštena. Ako stranka nije bila sposobna, istim su nedostatkom zahvaćeni i punomoć i tužba, pa sud mora postupiti po čl. 83. ZPP-a: zatražiti postavljanje skrbnika za parnicu, a ako on ne odobri radnje poduzete bez njega, ukinuti te radnje i odbaciti tužbu. Ni u jednoj od tih mogućnosti parnica se ne može nastaviti po punomoći koju je stranka opozvala.

Na to upućuje i prvostupanjska praksa. U jednom je predmetu tužena stranka, pozivajući se na nalaz vještaka iz postupka lišenja, upravo tvrdila da je punomoć koju je tužiteljica dala odvjetniku ništava i da je tužbu podnijela neovlaštena osoba.[29] Teza o nesposobnosti stranke, dakle, nužno pogađa i radnje kojima je postupak pokrenut, a ne samo one kojima je okončan.

Zahtjev dosljednosti može se utemeljiti i na zabrani proturječnog ponašanja (venire contra factum proprium) te na dužnosti savjesnog korištenja procesnih ovlaštenja.[30] Isto vrijedi za proturječja u prikazu stanja stranke. Ako punomoćnik tvrdi da je stranka u razgovoru s njim jasno zanijekala svoju izjavu i izrazila volju da se parnica nastavi, a vještak u isto vrijeme utvrđuje da stranka nije sposobna razumjeti postupak, oba prikaza ne mogu biti točna. Ni jedan stoga ne može biti osnova za selektivnu ocjenu.

8. TERET DOKAZA I OCJENA PROCESNIH IZJAVA

Kad se tvrdi da stranka nije potpisala izjavu o povlačenju tužbe, postavlja se pitanje tko snosi teret dokaza. Vrhovni sud zauzeo je stajalište da je na tužitelju teret dokaza vjerodostojnosti potpisa na ispravi na kojoj temelji osnovanost potraživanja, ako tuženik ospori da se na ispravi nalazi njegov potpis.[31] To se pravilo, međutim, odnosi na isprave iz kojih jedna stranka izvodi pravo prema drugoj.

Izjava o povlačenju tužbe nije takva isprava. Riječ je o procesnoj izjavi same stranke upućenoj sudu. Protivna stranka iz nje ne izvodi nikakvo pravo, nego samo trpi njezin učinak. Tvrdnja da je izjava krivotvorena pozitivna je činjenična tvrdnja i dokazuje je onaj tko je iznosi.[32] Županijski sud u Zadru zauzeo je stajalište da stranka koja osporava vjerodostojnost isprave treba predložiti grafološko vještačenje, a ako to ne učini, ima se smatrati da je isprava vjerodostojna.[33]

Sud pritom smije sam usporediti potpise u spisu, kao dio slobodne ocjene dokaza.[34] Visoki upravni sud Republike Hrvatske je usporedbom potpisa na tužbi, podnesku o povlačenju tužbe i punomoći utvrdio da je tužitelj sam povukao tužbu, bez grafološkog vještačenja.[35] Vještačenje postaje nužno kad ga predloži stranka koja tvrdi krivotvorinu ili kad sud bez njega ne može stvoriti uvjerenje.

Dodatna teškoća nastaje kad se nijekanje potpisa ne temelji na izjavi same stranke, nego na prepričavanju njezina bivšeg punomoćnika. Ako je stranka, prema tvrdnji samog punomoćnika, nesposobna očitovati se, njegovo prepričavanje njezina nijekanja nema dokaznu vrijednost. Ako je sposobna, mogla je i povući tužbu. U takvoj situaciji sud bi, prije nego što teret dokaza prebaci na protivnu stranku, trebao utvrditi tko zapravo osporava izjavu i u čije ime.

9. ZAKLJUČAK

Postupak lišenja poslovne sposobnosti koji se vodi usporedo s parnicom stvara razdoblje pravne neizvjesnosti koje ZPP izrijekom ne uređuje. Praksa županijskih sudova posljednjih se godina očito pomiče od formalnog pristupa prema aktivnom ispitivanju parnične sposobnosti stranke, ali nije ujednačena. Razlike se ponajprije odnose na to primjenjuje li se obvezni prekid iz čl. 348. st. 3. ObZ-a i izvan obiteljskih i statusnih stvari.

Na temelju provedene analize predlažemo sljedeće kriterije:

1. Stranka koja nije lišena poslovne sposobnosti presumira se parnično sposobnom, a sama činjenica da se vodi postupak lišenja tu presumpciju ne obara.

2. U obiteljskim i statusnim stvarima prekid postupka obvezan je po čl. 348. st. 3. ObZ-a.

3. U općim parnicama sud, kad iz spisa proizlazi konkretna i ozbiljna sumnja u sposobnost stranke, postupa po čl. 83. ZPP-a: traži postavljanje skrbnika za parnicu i do tada poduzima samo neodgodive radnje. Prekid po čl. 213. ZPP-a ostaje fakultativan.

4. Posebni skrbnik imenovan za postupak lišenja nema ovlasti u parnici, osim ako mu ih rješenje o imenovanju izrijekom daje.

5. Sposobnost iste stranke ocjenjuje se istim kriterijem za sve radnje u istom razdoblju, uključujući punomoć, tužbu i radnje kojima se raspolaže zahtjevom.

6. Radnje s konstitutivnim učinkom, poduzete prije nego što je sud saznao za postupak lišenja, mogu se preispitati samo uz kvalificirane dokaze o nesposobnosti stranke u trenutku njihova poduzimanja.

7. Bivši punomoćnik nije ovlašten pobijati odluku donesenu na temelju izjave kojom mu je punomoć opozvana. Prigovor nesposobnosti može istaknuti stranka ili njezin zakonski zastupnik.

De lege ferenda smatramo opravdanim u ZPP unijeti odredbu koja bi za opće parnice uredila položaj stranke protiv koje se vodi postupak lišenja poslovne sposobnosti. Ta bi odredba trebala propisati obvezu suda da o parnici obavijesti zavod za socijalni rad i sud koji vodi postupak lišenja, mogućnost postavljanja privremenog skrbnika za parnicu do okončanja postupka lišenja te izričito pravilo da raspolaganje tužbenim zahtjevom (povlačenje tužbe, odricanje, nagodba) u tom razdoblju zahtijeva suglasnost skrbnika ili odobrenje suda. Time bi se izbjeglo da o ishodu parnice odlučuje pitanje tko je prvi i kakvom ispravom došao do suda.

POPIS SUDSKE PRAKSE

– Vrhovni sud Republike Hrvatske, Rev-1738/89 od 8. veljače 1990.

– Vrhovni sud Republike Hrvatske, Rev-1291/2014 od 7. listopada 2014.

– Vrhovni sud Republike Hrvatske, Rev-932/2021-2 od 9. veljače 2022.; Rev-190/2023-2 od 25. siječnja 2023.; Rev-1436/2021-2 od 26. travnja 2023.; Rev-281/2022 od 3. travnja 2024.

– Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, Pž-5411/08-3 od 12. veljače 2009.

– Visoki upravni sud Republike Hrvatske, Usž-3834/2016-2 od 15. ožujka 2017.

– Županijski sud u Rijeci, Gž-2859/2017-2 od 19. rujna 2018.

– Županijski sud u Zadru, Gž-302/2021-2 od 15. srpnja 2021.

– Županijski sud u Šibeniku, Gž Ob-5/2025-3 od 7. ožujka 2025.

– Županijski sud u Osijeku, Gž-1632/2024-2 od 17. travnja 2025.

– Županijski sud u Velikoj Gorici, Gž Ob-26/2025-2 od 5. svibnja 2025.

– Županijski sud u Dubrovniku, Gž-397/2024-7 od 21. svibnja 2025.

– Općinski sud u Pazinu, Stalna služba u Poreču, P-878/2024-18 od 29. rujna 2025.

– Županijski sud u Rijeci, Gž Ob-122/2025-2 od 20. listopada 2025.

– Županijski sud u Splitu, Gž-1439/2025-2 od 19. studenoga 2025.

– Županijski sud u Zagrebu, Gž-4694/2024-2 od 19. prosinca 2025.

– Županijski sud u Splitu, Gž Ob-68/2026-3 od 16. travnja 2026.

– Županijski sud u Karlovcu, Gž-505/2025-2 od 29. travnja 2026.

PROPISI

– Zakon o parničnom postupku, Narodne novine, br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25

– Obiteljski zakon, Narodne novine, br. 103/15, 98/19, 47/20, 49/23 i 156/23

– Zakon o obveznim odnosima, Narodne novine, br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23

– Konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, Narodne novine – Međunarodni ugovori, br. 18/97, 6/99, 8/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06 i 2/10

LITIGATION ACTS OF A PARTY SUBJECT TO PROCEEDINGS FOR DEPRIVATION OF LEGAL CAPACITY

Summary: When proceedings for deprivation of legal capacity are pending against a party, the civil court must answer a question the Civil Procedure Act does not expressly address: are the party’s litigation acts valid until the decision on deprivation is rendered? The paper analyses the statutory framework (Articles 79–83 and 213 of the Civil Procedure Act and Articles 234, 241 and 348 of the Family Act) and recent case law of the county courts, which increasingly departs from the formal rule that a party retains capacity to litigate until deprived of legal capacity. It examines the scope of a special guardian appointed only for the deprivation proceedings, dispositive acts (withdrawal of the claim and revocation of the power of attorney), the requirement of consistency in assessing acts of the same party performed in the same state of health, and the burden of proof where the authenticity of a party’s procedural statement is contested. The author concludes that case law is not uniform, and proposes criteria for distinguishing cases as well as an amendment to the Civil Procedure Act.

Keywords: capacity to litigate, deprivation of legal capacity, special guardian, stay of proceedings, withdrawal of claim, revocation of power of attorney

[1]Zakon o parničnom postupku, Narodne novine, br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 (dalje: ZPP).

[2]Obiteljski zakon, Narodne novine, br. 103/15, 98/19, 47/20, 49/23 i 156/23 (dalje: ObZ).

[3]Čl. 83. st. 2. – 5. ZPP-a.

[4]Čl. 241. ObZ-a.

[5]Čl. 242. st. 2. i čl. 243. ObZ-a.

[6]Čl. 234. i čl. 496. i dalje ObZ-a.

[7]Na to izrijekom upućuje Županijski sud u Osijeku u rješenju Gž-1632/2024-2 od 17. travnja 2025.

[8]Vrhovni sud Republike Hrvatske, Rev-1738/89 od 8. veljače 1990.; usp. i Rev-1291/2014 od 7. listopada 2014.

[9]Usp. npr. Županijski sud u Splitu, Gž-1439/2025-2 od 19. studenoga 2025., u kojem je ugovor o dosmrtnom uzdržavanju utvrđen ništetnim jer primateljica uzdržavanja, iako formalno nije bila lišena poslovne sposobnosti, u vrijeme sklapanja nije bila sposobna za rasuđivanje.

[10]Zakon o obveznim odnosima, Narodne novine, br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23.

[11]Županijski sud u Osijeku, Gž-1632/2024-2 od 17. travnja 2025. (parnica radi osporavanja valjanosti oporuke).

[12]Čl. 12. i čl. 213. st. 1. t. 1. ZPP-a.

[13]Čl. 212. ZPP-a.

[14]Županijski sud u Splitu, Gž Ob-68/2026-3 od 16. travnja 2026. Sud se poziva na čl. 12. ZPP-a i čl. 348. st. 3. ObZ-a.

[15]Županijski sud u Šibeniku, Gž Ob-5/2025-3 od 7. ožujka 2025., prema navodu u odluci iz prethodne bilješke.

[16]Županijski sud u Karlovcu, Gž-505/2025-2 od 29. travnja 2026. (spor radi isplate).

[17]Županijski sud u Zagrebu, Gž-4694/2024-2 od 19. prosinca 2025.

[18]Općinski sud u Pazinu, Stalna služba u Poreču, P-878/2024-18 od 29. rujna 2025. (spor radi utvrđenja da imovina ne ulazi u ostavinu). Sud se poziva na čl. 213. st. 1. t. 1. i čl. 215. st. 4. ZPP-a.

[19]Županijski sud u Rijeci, Gž Ob-122/2025-2 od 20. listopada 2025. (spor radi utvrđenja postojanja izvanbračne zajednice).

[20]Županijski sud u Osijeku, Gž-1632/2024-2 od 17. travnja 2025., t. 8. obrazloženja.

[21]Županijski sud u Zagrebu, Gž-4694/2024-2 od 19. prosinca 2025., t. 8. obrazloženja, uz poziv na čl. 242. st. 2. i čl. 243. st. 1. i 3. ObZ-a.

[22]Županijski sud u Rijeci, Gž-2859/2017-2 od 19. rujna 2018.

[23]Čl. 193. st. 1. ZPP-a.

[24]Županijski sud u Dubrovniku, Gž-397/2024-7 od 21. svibnja 2025., t. 11. obrazloženja. U tom je predmetu tužitelj osobno opozvao punomoć odvjetnici i povukao tužbu, a tuženica je odgovor na tužbu podnijela devet dana kasnije.

[25]Tako Županijski sud u Rijeci, Gž-2859/2017-2 od 19. rujna 2018.

[26]Čl. 99. ZPP-a.

[27]Županijski sud u Velikoj Gorici, Gž Ob-26/2025-2 od 5. svibnja 2025., t. 6. obrazloženja.

[28]Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, Pž-5411/08-3 od 12. veljače 2009., uz primjenu čl. 358. st. 3. u vezi s čl. 367. ZPP-a.

[29]Općinski sud u Pazinu, Stalna služba u Poreču, P-878/2024-18 od 29. rujna 2025., t. 6. obrazloženja.

[30]Čl. 9. ZPP-a.

[31]Vrhovni sud Republike Hrvatske, Rev-281/2022 od 3. travnja 2024.; isto Rev-932/2021-2 od 9. veljače 2022., Rev-190/2023-2 od 25. siječnja 2023. i Rev-1436/2021-2 od 26. travnja 2023.

[32]Čl. 219. i 221.a ZPP-a.

[33]Županijski sud u Zadru, Gž-302/2021-2 od 15. srpnja 2021., t. 27. obrazloženja.

[34]Čl. 8. ZPP-a.

[35]Visoki upravni sud Republike Hrvatske, Usž-3834/2016-2 od 15. ožujka 2017.

Sažetak: Kad se protiv stranke vodi postupak lišenja poslovne sposobnosti, parnični sud mora odgovoriti na pitanje koje Zakon o parničnom postupku izrijekom ne rješava: vrijede li parnične radnje te stranke do donošenja rješenja o lišenju. U radu se analiziraju normativni okvir (čl. 79. – 83. i 213. ZPP-a te čl. 234., 241. i 348. Obiteljskog zakona) i novija praksa županijskih sudova, koja sve izrazitije odstupa od formalnog pravila da je stranka parnično sposobna dok nije lišena poslovne sposobnosti. Posebno se razmatraju doseg posebnog skrbnika imenovanog samo za postupak lišenja, raspolagajuće radnje (povlačenje tužbe i opoziv punomoći), zahtjev dosljednosti pri ocjeni radnji iste stranke poduzetih u istom zdravstvenom stanju te teret dokaza kad se ospori vjerodostojnost procesne izjave stranke. Autor zaključuje da praksa nije ujednačena, predlaže kriterije za razlikovanje i dopunu ZPP-a.

Ključne riječi: parnična sposobnost, lišenje poslovne sposobnosti, posebni skrbnik, prekid postupka, povlačenje tužbe, opoziv punomoći