SLOBODA IZRAŽAVANJA U SUDSKIM POSTUPCIMA U REPUBLICI HRVATSKOJ

Stanje prava i prakse: 2. rujna 2026.

1. Uvod

Sudski postupak nije prostor izvan dosega slobode izražavanja. Naprotiv, pravo stranke da iznese činjenice i pravne tvrdnje, pravo okrivljenika da se brani te dužnost odvjetnika da odlučno zastupa interese klijenta pretpostavljaju mogućnost jasne, otvorene i ponekad oštre kritike postupanja suda, protivne stranke, svjedoka ili vještaka. Istodobno, postupak mora ostati forum uređenog raspravljanja u kojem se čuvaju dostojanstvo sudionika, autoritet i nepristranost sudbene vlasti te uvjeti za pravično suđenje.

Napetost između tih vrijednosti osobito dolazi do izražaja kada sud na temelju procesnog propisa novčano kazni stranku ili odvjetnika zbog navoda iz podneska ili izjava na ročištu. Takva je kazna, bez obzira na njezin iznos, miješanje javne vlasti u slobodu izražavanja. Stoga nije dovoljno utvrditi da je izjava bila neugodna, zajedljiva ili nepristojna. Potrebno je provesti ustavni i konvencijski test: je li ograničenje propisano zakonom, slijedi li legitiman cilj i je li u konkretnom slučaju nužno u demokratskom društvu odnosno razmjerno potrebi zaštite toga cilja.

Tema se u ovom članku shvaća u užem, procesnom smislu: govor unutar postupka ili neposredno povezan s postupkom, osobito u podnescima, na raspravi i u završnom govoru. Javni istupi sudaca, medijsko izvještavanje o postupcima i opća pitanja klevete obrađuju se samo ondje gdje pomažu razjasniti mjerila primjenjiva na procesni govor.

2. Normativni okvir

2.1. Ustav Republike Hrvatske

Članak 38. stavci 1. i 2. Ustava jamče slobodu mišljenja i izražavanja misli, uključujući slobodu govora i javnog nastupa. To je polazišna ustavna norma i za izjave iznesene u sudskom postupku. Članak 16. Ustava dopušta ograničenja sloboda i prava samo zakonom radi zaštite sloboda i prava drugih ljudi, pravnog poretka, javnog morala i zdravlja, uz zahtjev da svako ograničenje bude razmjerno naravi potrebe za ograničenjem u svakom pojedinom slučaju.

U procesnom kontekstu članak 29. Ustava dodatno je važan jer jamči pravično suđenje. Sloboda procesnog izražavanja nije samo individualna komunikacijska sloboda; ona može biti funkcionalno povezana s pravom na djelotvornu obranu i zastupanje. Sankcija koja odvjetnika odvraća od iznošenja relevantne kritike može posredno oslabiti procesni položaj njegove stranke.

2.2. Članak 10. Europske konvencije

Članak 10. stavak 1. Konvencije jamči pravo na slobodu izražavanja, koje obuhvaća slobodu mišljenja te primanja i širenja informacija i ideja bez miješanja javne vlasti. Stavak 2. dopušta formalnosti, uvjete, ograničenja ili kazne propisane zakonom koje su nužne u demokratskom društvu, među ostalim radi zaštite ugleda ili prava drugih te očuvanja autoriteta i nepristranosti sudbene vlasti.

Pojam autoriteta sudbene vlasti ne služi stvaranju imuniteta sudaca od kritike. Njegova je legitimna jezgra zaštita povjerenja javnosti da su sudovi prikladan, neovisan i nepristran forum za rješavanje sporova. Zbog toga je dopušteno sankcionirati čisto osobne, ničim povezane i zlonamjerne napade, ali ne i svaku formulaciju koja je za sud neugodna ili pretjerano oštra.

2.3. Procesni propisi

Zakon o parničnom postupku u članku 110. propisuje da će sud prvog stupnja kazniti fizičku osobu novčanom kaznom od 60 do 660 eura, a pravnu osobu od 260 do 2.650 eura ako u podnesku vrijeđa sud, stranku ili drugoga sudionika; kazna se može izreći i zastupniku stranke ili umješača ako je odgovoran za vrijeđanje suda. Odredbe o redu na glavnoj raspravi daju sudu i ovlasti opomene, udaljenja i novčanog kažnjavanja zbog vrijeđanja ili ometanja rada.

Zakon o kaznenom postupku predviđa novčano kažnjavanje do 6.630 eura branitelja, opunomoćenika, zakonskog zastupnika, oštećenika, privatnog tužitelja, oštećenika kao tužitelja, istražitelja, svjedoka, vještaka ili druge osobe koja u podnesku, elektroničkoj ispravi, usmenoj riječi ili na drugi način vrijeđa sud ili sudionika u postupku. Odvojeno su uređene mjere održavanja reda na raspravi, uz obavještavanje Hrvatske odvjetničke komore kada je kažnjen odvjetnik ili odvjetnički vježbenik.

Prekršajni zakon također daje sucu ovlast opomene i, ako se ometanje nastavi, novčanog kažnjavanja osobe koja ometa red ili se ne pokorava nalozima za održavanje reda. Novi Zakon o upravnim sporovima nema istovjetnu posebnu formulaciju o uvredi suda, ali člankom 167. sankcionira težu zlouporabu procesnih prava; i ta se ovlast mora primjenjivati u skladu s člancima 16. i 38. Ustava te člankom 10. Konvencije.

2.4. Profesionalne obveze odvjetnika

Zakon o odvjetništvu i Kodeks odvjetničke etike zahtijevaju čuvanje ugleda i dostojanstva odvjetništva i korektan odnos prema sudu. Međutim, etička pravila ne zahtijevaju pasivnost. Kodeks odvjetniku nalaže da se suprotstavi odnosu u kojem se odvjetnik ili stranka tretiraju kao podređeni te da odlučno, dopuštenim sredstvima i u granicama korektnosti, pruža otpor kršenju zakonitosti i povredi dostojanstva ličnosti. Profesionalna korektnost i revno zastupanje stoga nisu suprotstavljene vrijednosti, nego ih u svakom predmetu treba uskladiti.

3. Test dopuštenosti ograničenja

Prije izricanja kazne sud mora obrazloženjem odgovoriti na tri skupine pitanja. Prvo, postoji li dovoljno jasna i predvidiva zakonska osnova. Drugo, koji se konkretni legitimni cilj štiti: autoritet i nepristranost sudbene vlasti, ugled ili prava drugoga sudionika ili uredno vođenje postupka. Treće, je li kazna bila nužna i razmjerna. Upravo je treći korak u praksi odlučujući.

· Kontekst i forum: je li izjava dana u internom procesnom podnesku, na zatvorenoj raspravi ili javno u medijima; procesni govor uživa snažniju zaštitu kada ostaje unutar foruma u kojem se prava stranke moraju odlučno braniti.

· Uloga govornika: odvjetnik i okrivljenik imaju posebnu procesnu funkciju. Odvjetnik je posrednik između javnosti i suda, a okrivljeniku se mora omogućiti slobodna obrana i završna riječ.

· Predmet kritike: kritika pravnog shvaćanja, vođenja postupka, nalaza vještaka ili institucionalne prakse razlikuje se od osobnog napada na čast suca ili drugog sudionika.

· Činjenična osnova i relevantnost: vrijednosni sud ne mora biti dokaziv kao činjenica, ali mora imati dostatnu činjeničnu podlogu i vezu s predmetom postupka.

· Oblik i intenzitet: zajedljiv, ironičan ili nepristojan ton nije sam po sebi izvan zaštite. Odlučno je je li izražavanje prešlo u bespotrebno ponižavanje ili mu je isključiva namjera uvreda.

· Namjera i funkcija: cilj zaštite prava stranke i poticanje suda da preispita odluku idu u prilog zaštiti; čista želja za omalovažavanjem ide u prilog sankciji.

· Adresat kritike: institucije i suci u službenoj ulozi moraju podnijeti šire granice kritike od privatnih osoba, iako ni oni nisu dužni trpjeti brutalne, osobne i neutemeljene napade.

· Postupovne okolnosti: važno je je li sud upozorio govornika, dao priliku za pojašnjenje, razmotrio blažu mjeru te je li o kazni odlučivala osoba koja je bila neposredna meta kritike.

· Sankcija i obeshrabrujući učinak: čak i relativno niska kazna može odvraćati odvjetnika od budućih relevantnih prigovora; visina kazne nije jedino mjerilo razmjernosti.

4. Sudska praksa

4.1. Europski sud za ljudska prava

Žugić protiv Hrvatske (zahtjev br. 3699/08, 31. svibnja 2011.)

Podnositelj, pravnik koji se sam zastupao u parničnom postupku, kažnjen je zbog navoda u žalbi kojima je doveo u pitanje stručnost sutkinje i suda. Europski sud je tijesnom većinom (četiri prema tri) zaključio da nije povrijeđen članak 10. Izrazi su ocijenjeni uvredljivima i nepotrebnima za iznošenje pravnog argumenta, a izrečena je najniža propisana kazna. Izdvojena mišljenja upozorila su da su riječi bile dio žalbenog razloga i da nisu nužno prešle dopuštenu granicu. Predmet ostaje važan kao primjer situacije u kojoj je prednost dana zaštiti autoriteta suda, ali i kao upozorenje da je granica između kritike i uvrede osjetljiva.

Radobuljac protiv Hrvatske (zahtjev br. 51000/11, 28. lipnja 2016.)

Odvjetnik je kažnjen zbog izjave povezane s načinom vođenja parničnog postupka. Europski sud utvrdio je povredu članka 10. Naglasio je posebnu ulogu odvjetnika u djelovanju pravosuđa, činjenicu da je izjava bila dana unutar postupka, a ne javno, i potrebu razlikovanja kritike od uvrede. Sankcija može ometati dužnost odvjetnika da revno brani klijenta. Sudovi trebaju postupak voditi tako da osiguraju uredno ponašanje stranaka, uz korištenje blažih i neposrednih mjera kada su dovoljne.

Miljević protiv Hrvatske (zahtjev br. 68317/13, 25. lipnja 2020.)

Podnositelj je u završnom govoru u kaznenom postupku iznio tvrdnje o trećoj osobi te je poslije osuđen za klevetu. Europski sud utvrdio je povredu članka 10. Izjave su bile dio obrane, imale su određenu činjeničnu podlogu i nisu se mogle svesti na zlonamjernu optužbu, iako su bile pretjerane. Presuda potvrđuje da sloboda izražavanja okrivljenika u završnoj riječi ima snažnu vezu s pravom obrane: okrivljenik mora moći iznijeti svoju verziju događaja bez straha da će svaka oštra tvrdnja automatski dovesti do nove osude.

Pisanski protiv Hrvatske (zahtjev br. 28794/18, 4. lipnja 2024.)

Odvjetnik je u žalbi u ovršnom postupku kritizirao sudsku praksu i pristup suda, koristeći formulacije o zgražanju i podsmijehu te centru moći. Domaći su ga sudovi kaznili, dok su disciplinska tijela HOK-a zaključila da je kritizirao praksu, a ne određenog suca, da nije imao namjeru vrijeđati i da je žalba bila uspješna. Europski sud utvrdio je povredu članka 10. Presudni su bili procesni kontekst, nejavnost komunikacije, funkcija revnog zastupanja i izostanak isključive namjere vrijeđanja.

Raspović protiv Hrvatske (zahtjev br. 51775/21, 4. lipnja 2026.)

U najnovijem hrvatskom predmetu odvjetnica je u žalbi kritizirala postupanje suca navodeći, među ostalim, da sudac očito ne radi svoj posao i da je slabo čitanje podneska problem suda. Izrečene su joj novčane kazne. Europski sud utvrdio je povredu članka 10. Domaći sudovi nisu dostatno smjestili sporne riječi u kontekst zastupanja i procesne kritike, niti su uvjerljivo objasnili zašto su kazne bile nužne. Predmet učvršćuje standard prema kojem snažan i neugodan jezik, ako je funkcionalno povezan s konkretnim propustom na koji se pravnim lijekom ukazuje, nije automatski uvreda.

4.2. Ustavni sud Republike Hrvatske

Ustavni sud prihvaća da sankcioniranje zbog vrijeđanja suda predstavlja miješanje u slobodu izražavanja te primjenjuje članak 38. Ustava u vezi s načelom razmjernosti iz članka 16. U svojoj praksi ponavlja da sudovi nisu imuni na kritiku i kontrolu, da su granice prihvatljive kritike službenog postupanja šire nego kod privatnih osoba te da treba jasno razlikovati kritiku od uvrede.

U-III-6219/2020 (21. prosinca 2021.)

Ustavni sud utvrdio je povredu članka 38. Ustava odvjetnici koja je kao punomoćnica u žalbi novčano kažnjena zbog navodnog vrijeđanja suda. Odluka je važna jer zahtijeva da se žalbeni navodi čitaju kao cjelina i u funkciji pravnog lijeka. Isticanje dijelova teksta, neugodan ton ili snažna kritika nisu sami po sebi dostatni; sud mora pokazati zašto je sadržaj prešao granicu procesno relevantne kritike i zašto je upravo kazna bila nužna.

U-III-63/2017 (26. veljače 2019.)

U stečajnom predmetu Ustavni sud utvrdio je povredu slobode mišljenja i izražavanja jer su podnositelji kažnjeni zbog podnesaka kojima su prigovarali nezakonitom ili neprimjerenom radu suda. Sama pritužba ili upozoravanje na propust ne može se izjednačiti s uvredom. Odluka potvrđuje da je sadržaj koji je usmjeren na institucionalni rad suda, čak i kada je formuliran nezgrapno ili oštro, potrebno odvojiti od osobnog omalovažavanja.

U-III-3161/2021 (23. studenoga 2023.)

U ovršnom postupku Ustavni sud prihvatio je ustavnu tužbu punomoćnika kažnjenog zbog vrijeđanja suda i problem razmotrio i kroz zahtjeve pravičnog suđenja. Predmet pokazuje da obrazloženje odluke o kazni mora omogućiti stvarnu kontrolu razmjernosti: nije dovoljno reproducirati procesnu normu i označiti riječi neprimjerenima, nego treba utvrditi njihov smisao, procesni povod, adresata i vezu sa zaštitom prava stranke.

U-III-5772/2021 (6. studenoga 2025.) – kritika sudskog vještaka

Odvjetnik je u parnici kažnjen s 3.000 kuna, potom u žalbenom postupku sniženih na 1.000 kuna, jer je osporavajući psihijatrijski nalaz naveo da vještak nije stvarno pregledao zdravstvenu dokumentaciju. Ustavni sud ukinuo je rješenja Općinskog suda u Splitu Pn-136/21 od 30. ožujka 2021. i Županijskog suda u Šibeniku Gž-777/2021-2 od 1. listopada 2021. te utvrdio povredu slobode izražavanja.

Ustavni sud je vještaka opisao kao pomoćnika suda, ali upravo zato naglasio da njegov stručni rad mora biti podložan kritici barem u opsegu u kojemu su kritici podložni sudovi. Sporne tvrdnje bile su vrijednosni sudovi s dovoljnom činjeničnom osnovom, odnosile su se na službenu funkciju vještaka, ostale su unutar nejavne komunikacije u postupku i služile su zastupanju klijenta. Pozivajući se na Pisanski, Radobuljac, Žugić, Nikulu, Morice i Čeferin, Ustavni sud zaključio je da niži sudovi nisu naveli relevantne i dostatne razloge te da sankcija ima obeshrabrujući učinak na odvjetnika i posredno na pravo stranke na pravično suđenje.

Predmeti u kojima povreda nije utvrđena

Granica zaštite vidljiva je u predmetima U-III-1181/2020, U-III-411/2021 i U-III-5635/2016, u kojima Ustavni sud nije prihvatio prigovore kažnjenih odvjetnika ili stranaka. Ti predmeti ne uspostavljaju pravilo da je stroga sankcija dopuštena čim je govor nepristojan. Oni pokazuju da sankcija može opstati kada je izražavanje ponovljeno, osobno, bez potrebne veze s meritumom ili kada sudovi konkretno obrazlože zašto navod nije služio obrani prava, nego omalovažavanju suda ili sudionika.

4.3. Vrhovni i drugi redovni sudovi

Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci I Kž Us 1/2024-4 naglasio je da očito neprimjerena komunikacija odvjetnika ne mora nužno opravdati kažnjavanje radi zaštite autoriteta sudbene vlasti. Pozivajući se na predmete Nikula protiv Finske i Morice protiv Francuske, istaknuo je da su granice prihvatljive kritike službenog postupanja sudaca šire i da pretjerano miješanje može ometati dužnost branitelja da revno zastupa klijenta te time utjecati na pravičnost postupka.

S druge strane, odluka I Kž HOK 7/2019-3 pokazuje da sloboda izražavanja odvjetnika nije potpuna: disciplinska odgovornost može biti opravdana kada izražavanje preraste u nedopušten pritisak na tijela odvjetničke samouprave u konkretnom predmetu. Relevantne su i kaznene odluke o kleveti u kaznenim prijavama ili obrani: za klevetu nije dovoljno da je iznesena sumnja ili zahtjev nadležnom tijelu da provjeri dokumentirane navode; potrebno je utvrditi znanje o neistinitosti i cjelokupni obrambeni kontekst.

5. Kritika, uvreda i procesna funkcija govora

Iz analizirane prakse proizlazi da se dopuštenost ne određuje rječničkom težinom pojedine riječi izdvojene iz cjeline. Ista formulacija može biti dopuštena kada opisuje konkretan procesni propust i potiče preispitivanje odluke, a nedopuštena kada nema drugu funkciju osim omalovažavanja. Sud zato mora najprije rekonstruirati što je govornik pokušavao postići i kako je sporni navod povezan s predmetom.

Poseban oprez potreban je kada odluku o kazni donosi sudac koji se osjetio osobno pogođenim. Iako procesni zakoni tu nadležnost mogu dati upravo sudu pred kojim je izjava dana, zahtjev nepristranog i uvjerljivog obrazloženja tada je pojačan. Dobra praksa uključuje citiranje cijelog relevantnog odlomka, razdvajanje pravne kritike od osobne kvalifikacije, razmatranje pojašnjenja ili povlačenja riječi i objašnjenje zašto opomena ili druga blaža mjera ne bi bila dovoljna.

Razlika između javne i interne komunikacije iznimno je važna. Podnesak dostupan sudu i strankama ima ograničen doseg i služi ostvarivanju procesnih prava. Javni istup odvjetnika u medijima može imati drukčiji učinak na autoritet postupka, pretpostavku nedužnosti i ugled sudionika. To ne znači da je javna kritika pravosuđa zabranjena, nego da se omjer interesa i potreba samosuzdržavanja procjenjuju drukčije.

6. Praktične smjernice

6.1. Za sudove

· U odluci navesti cijeli relevantni kontekst, a ne samo izdvojenu riječ ili rečenicu.

· Odrediti konkretan legitimni cilj i objasniti stvarnu opasnost za taj cilj.

· Razlikovati kritiku odluke, postupanja ili dokaza od osobnog napada.

· Uvažiti posebnu ulogu odvjetnika i okrivljenika te nejavnost procesne komunikacije.

· Razmotriti upozorenje, prekid izlaganja, nalog za korektnu formulaciju ili drugu blažu mjeru.

· Ocijeniti iznos i profesionalni obeshrabrujući učinak kazne.

· Posebno obrazložiti situaciju u kojoj je odlučivao sudac koji je bio meta kritike.

6.2. Za odvjetnike i stranke

· Kritiku vezati uz određenu radnju, odluku, dokaz ili pravno shvaćanje.

· Navesti činjeničnu osnovu i objasniti zašto je prigovor važan za ishod postupka.

· Izbjegavati kvalifikacije o osobnosti, inteligenciji, poštenju ili motivima suca i sudionika ako nisu nužne i dokazivo relevantne.

· Oštar zaključak oblikovati kao procesni argument, uz prijedlog odluke ili radnje koju sud treba poduzeti.

· Ako sud upozori na ton, odmah razjasniti svrhu izjave i po potrebi je preformulirati bez odustajanja od pravnog prigovora.

· U žalbi protiv kazne izrijekom zahtijevati test iz članaka 16. i 38. Ustava te članka 10. Konvencije i pozvati se na Radobuljac, Pisanski i Raspović.

7. Zaključak

Sloboda izražavanja u sudskom postupku u Republici Hrvatskoj nije ni apsolutna ni svedena na pravo uljudnog slaganja sa sudom. Njezina je jezgra mogućnost da stranka, okrivljenik i odvjetnik djelotvorno, otvoreno i po potrebi snažno ospore pravno shvaćanje, dokaz ili način vođenja postupka. Autoritet suda opravdava zaštitu od zlonamjernih i čisto osobnih napada, ali ne i od svake kritike koja je neugodna, ironična ili zajedljiva.

Razvoj prakse od Žugića prema Radobuljcu, Miljeviću, Pisanskom i Raspović pokazuje sve snažniji naglasak na procesnoj funkciji govora, kontekstu, nejavnosti komunikacije i obeshrabrujućem učinku sankcije. Za zakonitu odluku više nije dovoljno označiti riječi neprimjerenima. Sud mora uvjerljivo dokazati da je sankcija odgovor na stvarnu potrebu demokratskog društva, da je kritika prešla u uvredu i da blaže sredstvo nije moglo zaštititi uredno i nepristrano pravosuđenje.

8. Pregled pronađene stručne literature i baza

Napomena o metodologiji. IUS-INFO i Novi informator pregledani su 2. rujna 2026. kroz prijavljene korisničke račune. Pretrage su provedene kombinacijama pojmova »sloboda izražavanja«, »vrijeđanje suda«, »odvjetnik«, »podnesak«, »sudski vještak«, »Pisanski«, »Radobuljac«, »Žugić« i »Raspović«, uz pregled rezultata u zbirkama sudske prakse, sentence i stručnih članaka. Popis u nastavku obuhvaća najizravnije relevantne jedinice pronađene tim ciljanim pretragama; zbog promjenjivosti i opsega baza ne predstavlja tvrdnju o apsolutnoj iscrpnosti svakog rubnog rezultata.

9. Izvori

· Ustav Republike Hrvatske, osobito članci 16., 29. i 38.

· Konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, članak 10.

· Zakon o parničnom postupku, osobito članak 110. i odredbe o održavanju reda na raspravi.

· Zakon o kaznenom postupku, odredbe o vrijeđanju suda i održavanju reda na raspravi.

· Prekršajni zakon, odredbe o održavanju reda; Zakon o upravnim sporovima, članak 167.

· Zakon o odvjetništvu i Kodeks odvjetničke etike (NN 81/22), osobito pravila o odnosu prema sudu, zakonitosti i korektnosti.

· ESLJP: Žugić protiv Hrvatske, br. 3699/08, 31. svibnja 2011.

· ESLJP: Radobuljac protiv Hrvatske, br. 51000/11, 28. lipnja 2016.

· ESLJP: Miljević protiv Hrvatske, br. 68317/13, 25. lipnja 2020.

· ESLJP: Pisanski protiv Hrvatske, br. 28794/18, 4. lipnja 2024.

· ESLJP: Raspović protiv Hrvatske, br. 51775/21, 4. lipnja 2026.

· ESLJP: Nikula protiv Finske, br. 31611/96, 21. ožujka 2002.; Morice protiv Francuske [VV], br. 29369/10, 23. travnja 2015.; Čeferin protiv Slovenije, br. 40975/08, 16. siječnja 2018.

· Ustavni sud RH: U-III-63/2017, U-III-5635/2016, U-III-1181/2020, U-III-6219/2020, U-III-411/2021, U-III-3161/2021 i U-III-5772/2021.

· Vrhovni sud RH: I Kž Us 1/2024-4; I Kž HOK 7/2019-3.

· Ured zastupnika RH pred ESLJP-om, prijevodi i analize presuda Pisanski, Radobuljac, Miljević i Raspović.

· IUS-INFO i Novi informator, jedinice navedene u poglavlju 8.

SAŽETAK:Sažetak. Članak razmatra slobodu izražavanja stranaka, okrivljenika, odvjetnika i drugih sudionika u sudskim postupcima u Republici Hrvatskoj. Polazi se od članka 38. Ustava Republike Hrvatske, članka 10. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda te procesnih odredaba koje omogućuju kažnjavanje zbog vrijeđanja suda ili sudionika. U središtu je razlikovanje dopuštene, pa i oštre procesne kritike od izražavanja kojemu je jedina ili pretežita svrha osobno vrijeđanje. Analiziraju se predmeti Žugić, Radobuljac, Miljević, Pisanski i Raspović protiv Hrvatske, relevantna praksa Ustavnog i Vrhovnog suda te praktični kriteriji koje sud mora obrazložiti prije izricanja sankcije.

Ključne riječi: sloboda izražavanja; članak 10. Konvencije; članak 38. Ustava; vrijeđanje suda; odvjetnik; okrivljenik; procesni podnesak; autoritet sudbene vlasti; razmjernost.

Split.02.09.2026