PARNIČNI TROŠAK KROZ USPJEH U SPORU
Parnični trošak kroz uspjeh u sporu – sudska praksa 2024.–2026.
1. Uvod
Parnični trošak jedno je od najvažnijih praktičnih pitanja svakog parničnog postupka. Iako se u teoriji često promatra kao sporedno pitanje, u praksi odluka o troškovima može imati vrlo ozbiljne financijske posljedice za stranke. To osobito dolazi do izražaja u sporovima u kojima je tužbeni zahtjev djelomično usvojen, u predmetima naknade štete, radnim sporovima, sporovima protiv osiguravajućih društava, medicinskim sporovima, sporovima protiv države te postupcima u kojima je visina zahtjeva ovisila o vještačenju.
U hrvatskom parničnom pravu osnovno pravilo glasi: stranka koja izgubi parnicu dužna je protivnoj stranci naknaditi troškove potrebne za vođenje postupka. Međutim, jednostavna formula “tko izgubi — plaća” u praksi više nije dovoljna za rješavanje brojnih situacija koje nastaju u suvremenim parnicama. Posebno se to vidi kod djelomičnog uspjeha u sporu, kada sud mora odgovoriti na pitanje: je li odlučujući samo matematički omjer dosuđenog i zatraženog iznosa ili treba uzeti u obzir i uspjeh glede osnove zahtjeva?
Recentna sudska praksa od 2024. do 2026. pokazuje da se odlučivanje o troškovima sve više udaljava od pukog aritmetičkog pristupa. Sudovi sve češće vode računa o tome je li tuženik osporavao osnovu i visinu zahtjeva, je li tužitelj morao voditi postupak radi dokazivanja odgovornosti, je li visina zahtjeva ovisila o vještačenju, jesu li troškovi bili nužni te bi li stroga primjena matematičkog omjera dovela do nepravičnog rezultata.
U tom smislu posebno su važne odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz 2025. i 2026., odluke županijskih sudova iz 2026., odluka Visokog trgovačkog suda RH o parcijalnom uspjehu te stručni radovi koji analiziraju praksu Europskog suda za ljudska prava.
2. Zakonski okvir: članci 154. i 155. ZPP-a
Temeljna pravila o naknadi parničnih troškova nalaze se u Zakonu o parničnom postupku. Članak 154. ZPP-a uređuje naknadu troškova prema uspjehu u sporu, dok članak 155. ZPP-a propisuje da se stranci naknađuju samo oni troškovi koji su bili potrebni za vođenje parnice.
Polazišna pravila mogu se sažeti ovako:
1. stranka koja u cijelosti izgubi spor dužna je protivnoj stranci naknaditi potrebne troškove postupka;
2. ako stranke djelomično uspiju u sporu, sud odlučuje o troškovima razmjerno uspjehu;
3. ako je neuspjeh jedne stranke neznatan, a zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi, sud može drugoj stranci dosuditi trošak u cijelosti;
4. naknađuju se samo nužni i potrebni troškovi;
5. sud mora obrazložiti zašto je pojedini trošak priznao ili odbio.
U stručnom članku “Aktualna sudska praksa vezana uz naknađivanje troškova parničnog postupka prema uspjehu u sporu” naglašava se da ZPP daje osnovna pravila, ali da mnoge dileme ne rješava sam zakon, nego sudska praksa.
To je iznimno važno jer u praksi nije uvijek jasno tko je stvarno uspio u sporu. Primjerice, tužitelj može uspjeti s osnovom zahtjeva, ali samo djelomično s visinom. Može uspjeti s podrednim zahtjevom, ali ne i s glavnim. Može smanjiti tužbeni zahtjev nakon vještačenja. Može povećati zahtjev zbog novih okolnosti. Svaka od tih situacija ima izravne posljedice na odluku o troškovima.
3. Uspjeh u sporu nije uvijek samo matematički omjer
Najvažniji razvoj u sudskoj praksi odnosi se na pitanje kako odrediti uspjeh kada je tužbeni zahtjev samo djelomično prihvaćen.
Raniji, pojednostavljeni pristup često se svodio na usporedbu zatraženog i dosuđenog iznosa. Primjerice, ako je tužitelj tražio 10.000 eura, a dosuđeno mu je 5.000 eura, smatralo se da je uspio 50 %. Takav pristup na prvi pogled izgleda jasan, ali u mnogim predmetima daje nepravične rezultate.
Ako je tuženik osporavao i samu osnovu odgovornosti i visinu zahtjeva, a sud utvrdi da osnova postoji, tužitelj je u pogledu temelja spora zapravo uspio u cijelosti. Činjenica da je sud dosudio manji iznos ne znači nužno da je tužitelj jednako “izgubio” spor. To posebno vrijedi u predmetima naknade štete, gdje se visina često utvrđuje medicinskim, financijskim ili građevinskim vještačenjem.
Upravo zato recentna sudska praksa razlikuje:
• uspjeh glede osnove zahtjeva;
• uspjeh glede visine zahtjeva; ukupni uspjeh u sporu;
• nužnost pojedinih troškova;
• ponašanje stranaka tijekom postupka.
Ovakav pristup posebno je jasno izražen u odluci Visokog trgovačkog suda RH Pž2046/2024-3 od 25. veljače 2026. godine. U toj se odluci navodi da kod parcijalnog uspjeha, kada su sporni i osnova i visina zahtjeva, nije dovoljno gledati samo visinu prihvaćenog i odbijenog dijela. Potrebno je ocijeniti uspjeh i s obzirom na osnovu i s obzirom na visinu.
Ako je tuženik osporavao osnovu i visinu, a zahtjev je makar djelomično usvojen, tužitelj se glede osnove smatra uspješnim u 100 %, dok se glede visine uspjeh računa prema konačno postavljenom zahtjevu. Ukupni uspjeh zatim se dobiva aritmetičkom sredinom između uspjeha glede osnove i uspjeha glede visine.
To je vrlo važno pravno shvaćanje jer štiti tužitelja od nepravične situacije u kojoj bi, unatoč tome što je dokazao odgovornost tuženika, bio tretiran kao stranka koja je u velikom dijelu izgubila spor samo zato što sud nije prihvatio punu visinu zahtjeva.
4. Parcijalni uspjeh: osnova i visina zahtjeva
Kod djelomičnog uspjeha u sporu ključno je pitanje je li tuženik osporavao samo visinu ili i osnovu zahtjeva.
Ako tuženik priznaje osnovu, a spori samo visinu, tada je logično da se uspjeh računa ponajprije prema omjeru dosuđenog i zatraženog iznosa. Međutim, ako tuženik osporava i
osnovu i visinu, tada tužitelj koji dokaže osnovu zahtjeva postiže bitan uspjeh u sporu.
Primjer:
Tužitelj traži 20.000 eura naknade štete. Tuženik osporava i odgovornost i visinu. Sud utvrđuje da tuženik odgovara, ali dosuđuje 10.000 eura.
Matematički gledano, tužitelj je uspio 50 %. Međutim, prema novijem pristupu:
uspjeh glede osnove: 100 %; uspjeh glede visine: 50 %; ukupni uspjeh: 75 %.
Dakle, tužitelj nije uspio samo 50 %, nego 75 %. To ima izravan utjecaj na odluku o troškovima.
Takav pristup posebno je važan u postupcima naknade štete, osiguranja, odgovornosti za štetu, medicinske odgovornosti i radnopravnim sporovima. U tim postupcima tužitelj često ne može unaprijed precizno znati koji će iznos sud dosuditi jer visina ovisi o nalazu vještaka, sudskoj ocjeni intenziteta boli, straha, smanjenja životne aktivnosti, izgubljene zarade ili drugih okolnosti.
Upravo zato rigidno kažnjavanje tužitelja zbog razlike između zatraženog i dosuđenog iznosa može biti nepravično.
5. Potpuni uspjeh unatoč djelomičnom odbijanju zahtjeva
Sudska praksa poznaje situacije u kojima se stranka smatra u cijelosti uspješnom iako formalno nije prihvaćen svaki dio njezina zahtjeva.
To se osobito javlja kod:
• eventualne kumulacije tužbenih zahtjeva;
• podredno postavljenih zahtjeva;
• neznatnog neuspjeha;
• situacija u kojima zbog odbijenog dijela nisu nastali posebni troškovi.
U stručnom radu o aktualnoj sudskoj praksi navodi se primjer eventualne kumulacije tužbenih zahtjeva. Ako sud odbije glavni zahtjev, ali prihvati podredni zahtjev, a posebni troškovi nisu nastali zbog glavnog zahtjeva, tužitelj se može smatrati u cijelosti uspješnim.
Ovo je pravno shvaćanje vrlo važno za praksu jer pokazuje da sud ne smije mehanički zaključiti da je tužitelj djelomično izgubio samo zato što nije prihvaćen prvi postavljeni zahtjev. Kod eventualne kumulacije bitna je svrha parnice. Ako je tužitelj konačno ostvario pravnu zaštitu koju je tražio, a odbijanje glavnog zahtjeva nije uzrokovalo posebne troškove, tada nema razloga da mu se trošak umanjuje.
6. Neznatni neuspjeh i trošak u cijelosti
Članak 154. ZPP-a omogućuje sudu da stranci koja je u bitnom uspjela u sporu dosudi trošak u cijelosti ako je njezin neuspjeh bio neznatan i ako zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi.
Ovo pravilo ima veliko praktično značenje. Primjenjuje se u predmetima u kojima je tužitelj uspio u pretežitom dijelu, a odbijeni dio zahtjeva nije doveo do dodatnih procesnih radnji, dodatnih vještačenja ili posebnog angažmana protivne stranke.
Primjer:
Tužitelj traži 10.000 eura. Sud dosudi 9.600 eura. Odbijeni dio iznosi 400 eura. Ako zbog tog odbijenog dijela nisu nastali posebni troškovi, sud može tužitelju priznati trošak u cijelosti.
No, neznatni neuspjeh ne može se utvrđivati samo postotkom. Sud mora promatrati konkretnu parnicu. Ponekad i manji iznos može izazvati posebne troškove, primjerice ako se baš oko tog dijela vodilo posebno vještačenje. S druge strane, i nešto veći odbijeni dio ne mora nužno opravdati znatno smanjenje troška ako je spor u bitnome vođen oko osnove odgovornosti.
7. Troškovi kod naknade štete
Kod parnica radi naknade štete pitanje troškova osobito je osjetljivo.
Razlog je jednostavan: tužitelj često ne zna i ne može znati točan iznos štete prije provođenja dokaza. Kod neimovinske štete visina pravične novčane naknade ovisi o sudskoj ocjeni, medicinskom vještačenju, intenzitetu i trajanju boli, straha, smanjenju životne aktivnosti i drugim okolnostima.
Zbog toga se u praksi postavlja pitanje treba li tužitelja strogo teretiti za svaki iznos koji nije dosuđen. Ako bi se uspjeh uvijek računao samo prema matematičkom omjeru, tužitelj bi mogao biti kažnjen za to što je u tužbi postavio viši zahtjev od onoga što je sud na kraju ocijenio pravičnim.
U članku o naknadama neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti posebno se obrađuju pitanja postavljanja, povećanja i smanjenja tužbenog zahtjeva te troškova postupka.
Upravo kod neimovinske štete treba razlikovati:
• pretjerano postavljen zahtjev;
• zahtjev postavljen prema tada dostupnim podacima;
• smanjenje zahtjeva nakon vještačenja;
• povećanje zahtjeva nakon što se pokaže veći opseg štete; situaciju u kojoj je tuženik osporavao samu odgovornost.
Ako je tuženik osporavao osnovu, a tužitelj je dokazao da odgovornost postoji, sud bi morao taj uspjeh uzeti u obzir pri odluci o troškovima.
8. Smanjenje tužbenog zahtjeva i djelomično povlačenje tužbe
Posebno složeno pitanje nastaje kada tužitelj tijekom postupka smanji tužbeni zahtjev.
Smanjenje zahtjeva može imati različitu pravnu narav. Nekada se radi o preciziranju zahtjeva nakon vještačenja, nekada o usklađenju s nalazom vještaka, a nekada o djelomičnom povlačenju tužbe. Razlika nije samo teorijska, nego neposredno utječe na troškove. Ako se smanjenje zahtjeva smatra djelomičnim povlačenjem tužbe, tada se može postaviti pitanje je li tužitelj dužan naknaditi tuženiku trošak za povučeni dio. Ako se pak radi samo o usklađenju zahtjeva s rezultatima dokaznog postupka, tada je pristup drukčiji.
U članku o objektivnoj preinaci tužbe, usklađenju tužbenog zahtjeva, smanjenju zahtjeva i djelomičnom povlačenju tužbe naglašava se da sudska praksa nije uvijek ujednačena u razgraničenju tih instituta.
Za troškove je ključno pitanje: zašto je zahtjev smanjen?
Ako je tužitelj zahtjev smanjio zato što je vještačenje pokazalo manji opseg štete od prvotno očekivanog, ne bi bilo pravilno automatski ga tretirati kao stranku koja je u tom dijelu neopravdano izgubila spor. Ako je pak od početka bilo jasno da je zahtjev pretjeran ili neutemeljen, tada sud može drukčije vrednovati uspjeh.
9. Povećanje tužbenog zahtjeva i troškovi
Povećanje tužbenog zahtjeva također može utjecati na troškove.
Ako tužitelj nakon vještačenja poveća zahtjev jer se pokazalo da je šteta veća od prvotno procijenjene, takvo povećanje može biti opravdano. U tom slučaju uspjeh bi trebalo računati prema konačno postavljenom zahtjevu, ali uzimajući u obzir razloge zbog kojih je zahtjev povećan.
Međutim, ako je povećanje neosnovano, zakašnjelo ili procesno nepotrebno, ono može dovesti do povećanja troškova koje protivna stranka nije dužna snositi.
Zato je u praksi važno da tužitelj jasno obrazloži zašto mijenja zahtjev. Ako se zahtjev povećava ili smanjuje zbog nalaza vještaka, to treba izričito naznačiti. Time se smanjuje rizik da sud kasnije takvu procesnu radnju tretira kao neopravdano postupanje koje utječe na trošak.
10. Nužni troškovi prema članku 155. ZPP-a
Uspjeh u sporu nije jedini kriterij. Čak i stranka koja uspije nema pravo na svaki trošak koji je imala, nego samo na troškove koji su bili potrebni za vođenje parnice.
Članak 155. ZPP-a daje sudu ovlast da procijeni jesu li pojedini troškovi bili nužni. To znači da sud može odbiti trošak koji je stvarno nastao, ali nije bio potreban.
U stručnom radu “Naknađivanje troškova parničnog postupka sukladno ocjeni jesu li nastali troškovi bili nužni” posebno se ističe da se naknađuju samo oni troškovi koji su bili potrebni za vođenje parnice.
Primjeri troškova koji mogu biti sporni:
• putni troškovi odvjetnika iz drugog grada;
• trošak izbivanja iz pisarnice;
• višestruki podnesci istog sadržaja;
• nepotrebna ročišta;
• nepotrebni dokazni prijedlozi;
• troškovi koji nisu bili u vezi s odlučnim činjenicama; radnje koje nisu pridonijele uspjehu u sporu.
Sudska praksa je osobito restriktivna kod troškova odvjetnika koji ima sjedište izvan mjesta suda. Pravo stranke da slobodno izabere odvjetnika nije sporno, ali to ne znači da protivna stranka uvijek mora snositi povećane putne troškove takvog izbora.
11. Odluke Vrhovnog suda RH iz 2025. i 2026.
11.1. Rev-770/2025-2
U odluci Rev-770/2025-2 od 2. listopada 2025. Vrhovni sud RH odlučivao je o reviziji u predmetu radi činidbe te je preinačio drugostupanjsku presudu i potvrdio prvostupanjsku odluku. Ujedno je tuženici naloženo naknaditi tužiteljicama troškove nastale u povodu revizije.
Praktično značenje ove odluke ogleda se u tome što potvrđuje da uspjeh u pravnom lijeku ima samostalno značenje za trošak tog stadija postupka. Stranka koja uspije u reviziji ima pravo na trošak nastao u povodu tog pravnog lijeka, ako je trošak bio potreban.
11.2. Revd-2143/2024-3
U odluci Revd-2143/2024-3 od 7. listopada 2025. Vrhovni sud odlučivao je o prijedlogu za dopuštenje revizije u predmetu radi isplate.
Odluke o dopuštenju revizije važne su jer pokazuju koja pitanja Vrhovni sud smatra pravno relevantnima za razvoj prakse. Kod troškova postupka to je osobito značajno jer se kroz revizijsku praksu postupno oblikuju kriteriji za ujednačeno odlučivanje.
11.3. Revd-1286/2025-2
U odluci Revd-1286/2025-2 od 15. listopada 2025. Vrhovni sud odbio je prijedlog za dopuštenje revizije u odnosu na postavljena pravna pitanja, a odbacio dio koji se odnosio na povrede temeljnih prava.
Ova odluka pokazuje da nije svako nezadovoljstvo odlukom o troškovima automatski pitanje od šireg pravnog značenja. Stranka mora jasno formulirati pravno pitanje i pokazati zašto je ono važno za jedinstvenu primjenu prava.
11.4. Rev-638/2025-2
Odluka Rev-638/2025-2 od 19. studenoga 2025. posebno je važna jer je Vrhovni sud ukinuo rješenje o troškovima parničnog postupka sadržano u drugostupanjskoj presudi.
To pokazuje da odluka o troškovima nije formalnost. Ako sud pogrešno primijeni kriterije uspjeha ili ne obrazloži pravilno svoju odluku, odluka o troškovima može biti predmet uspješnog pobijanja.
11.5. Rev-418/2025-2
U odluci Rev-418/2025-2 od 16. prosinca 2025. Vrhovni sud djelomično je prihvatio reviziju tužiteljice i preinačio odluku o troškovima, naloživši tuženiku naknadu daljnjeg iznosa parničnih troškova.
Ova odluka potvrđuje da pogreška u odluci o troškovima može imati konkretne financijske posljedice i da Vrhovni sud, kada su ispunjene pretpostavke, može intervenirati upravo u tom dijelu odluke.
11.6. Rev-951/2022-2
U odluci Rev-951/2022-2 od 17. prosinca 2025. Vrhovni sud odbio je reviziju Republike Hrvatske protiv odluke o troškovima kao neosnovanu.
Ova odluka ima važnost u kontekstu sporova protiv države, gdje pitanje troškova dodatno treba promatrati i kroz praksu Europskog suda za ljudska prava, osobito kada bi nametanje troškova moglo dovesti do nerazmjernog opterećenja za stranku.
11.7. Rev-69/2025-2
U odluci Rev-69/2025-2 od 4. veljače 2026. Vrhovni sud odbio je reviziju protiv odluke o troškovima postupka kao neosnovanu.
Odluka je važna jer pokazuje da Vrhovni sud neće intervenirati u svaku odluku o troškovima, nego samo kada postoji pogrešna primjena prava ili pravno relevantna povreda u načinu odlučivanja.
12. Odluke županijskih sudova iz 2026.
12.1. Županijski sud u Splitu, Gž-2607/2025-3
U odluci Županijskog suda u Splitu Gž-2607/2025-3 od 14. svibnja 2026. sud je djelomično uvažio žalbu u odnosu na troškove te preinačio prvostupanjsku odluku tako da je tuženiku naložio isplatu daljnjeg parničnog troška.
Ova odluka pokazuje da drugostupanjski sudovi pažljivo ispituju odluke o troškovima, osobito kada postoji razlika između dosuđenog i stvarno pripadajućeg troška.
12.2. Županijski sud u Rijeci, Gž R-30/2025-3
Odluka Županijskog suda u Rijeci Gž R-30/2025-3 od 19. svibnja 2026. donesena je u radnom sporu radi isplate. Sud je odbio žalbu tuženika i potvrdio presudu u bitnom dijelu.
Radni sporovi imaju posebnu praktičnu važnost jer se često radi o većem broju pojedinačnih mjesečnih iznosa, pa se uspjeh u sporu može činiti parcijalnim, iako je tužitelj u bitnome uspio dokazati osnovu zahtjeva.
12.3. Županijski sud u Velikoj Gorici, Gž-423/2026-2
U odluci Gž-423/2026-2 od 20. svibnja 2026. Županijski sud u Velikoj Gorici odlučivao je u predmetu naknade štete s više tužitelja. Dio žalbi je odbijen, a dio presude preinačen.
Ovakvi predmeti posebno su složeni za troškove jer se uspjeh mora promatrati za svakog tužitelja, po pojedinom zahtjevu i u odnosu na sve pobijane dijelove odluke.
12.4. Županijski sud u Slavonskom Brodu, Gž-224/2026-3
U odluci Gž-224/2026-3 od 21. svibnja 2026. ukinuta je odluka o troškovima i predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.
Ova odluka potvrđuje da odluka o troškovima mora biti samostalno pravilno obrazložena. Ako sud ne utvrdi odlučne činjenice za trošak ili pogrešno primijeni pravila o naknadi troškova, odluka se može ukinuti.
12.5. Županijski sud u Karlovcu, Gž-315/2026-2
U odluci Gž-315/2026-2 od 1. lipnja 2026. sud je odbio žalbe obiju stranaka i potvrdio prvostupanjsku odluku, a odbijeni su i zahtjevi za naknadu žalbenog troška.
Ova odluka pokazuje da neuspjeh stranaka u žalbenom stadiju često dovodi do odbijanja zahtjeva za naknadu žalbenog troška. Drugim riječima, uspjeh u glavnoj stvari i uspjeh u pravnom lijeku treba razlikovati.
13. Utjecaj prakse Europskog suda za ljudska prava
Pitanje parničnih troškova više nije samo pitanje domaćeg procesnog prava. Ono se mora promatrati i kroz praksu Europskog suda za ljudska prava, osobito u odnosu na pravo na pristup sudu i pravo na mirno uživanje vlasništva.
U stručnom članku o promjeni načina računanja parničnih troškova ističe se da je ESLJP pitanje troškova razmatrao u predmetima Klauz protiv Hrvatske, Cindrić i Bešlić protiv Hrvatske te Čolić protiv Hrvatske.
Bitna poruka prakse ESLJP-a jest da odluka o troškovima ne smije biti nerazmjerna. Čak i kada domaće pravo dopušta dosudu troškova protiv stranke, sud mora voditi računa o tome dovodi li konkretna odluka do pretjeranog financijskog tereta.
To je osobito važno u sporovima:
• protiv države;
• protiv javnopravnih tijela;
• u predmetima u kojima postoji neravnoteža moći;
• u predmetima u kojima sudska praksa nije bila jasna;
• u predmetima u kojima je stranka imala razuman razlog za pokretanje postupka; u postupcima u kojima dosuđeni troškovi premašuju ili znatno umanjuju ostvarenu korist.
U članku o odstupanju od pravila “gubitnik plaća” naglašava se da stroga i automatska primjena tog pravila može u određenim okolnostima dovesti do povrede temeljnih prava.
To ne znači da se pravilo “gubitnik plaća” napušta. Ono i dalje ostaje temeljno pravilo. Međutim, sudovi moraju paziti da njegova primjena ne bude formalistička, nerazmjerna ili nepravična.
14. Najčešće pogreške u praksi
Kod troškova postupka najčešće se javljaju sljedeće pogreške:
14.1. Mehaničko računanje uspjeha
Najveća pogreška je svesti uspjeh isključivo na omjer zatraženog i dosuđenog iznosa. Takav pristup zanemaruje uspjeh glede osnove zahtjeva.
14.2. Neobrazložena odluka o troškovima
Sud mora jasno navesti koje je troškove priznao, koje nije i zašto. Odluka o troškovima ne smije biti samo matematička formula bez obrazloženja.
14.3. Pogrešan troškovnik
Odvjetnici često ne strukturiraju troškovnik dovoljno jasno. Troškovnik bi trebao sadržavati radnju, tarifnu osnovu, vrijednost boda, PDV, izdatke i ukupan iznos.
14.4. Neisticanje kamata na trošak
Ako se traže kamate na trošak, to treba jasno navesti. U protivnom može nastati problem kod dosude zateznih kamata.
14.5. Neobrazloženo povećanje ili smanjenje zahtjeva
Kod promjene tužbenog zahtjeva treba jasno navesti je li riječ o usklađenju s vještačenjem, preciziranju, povećanju, smanjenju ili djelomičnom povlačenju tužbe.
14.6. Traženje nepotrebnih troškova
Troškovi koji nisu bili potrebni za vođenje parnice neće biti priznati, bez obzira na to što su stvarno nastali.
15. Praktični modeli izračuna
Primjer 1: tužitelj uspio u cijelosti
Tužitelj traži 10.000 eura. Sud dosudi 10.000 eura.
Uspjeh tužitelja: 100 %.
Tuženik u pravilu snosi potrebne troškove tužitelja.
Primjer 2: tužitelj djelomično uspio, sporna samo visina
Tužitelj traži 10.000 eura. Tuženik priznaje osnovu, ali osporava visinu. Sud dosudi 6.000 eura.
Uspjeh tužitelja: 60 %.
Uspjeh tuženika: 40 %.
Trošak se u pravilu računa razmjerno uspjehu. Primjer 3: sporna osnova i visina
Tužitelj traži 10.000 eura. Tuženik osporava i osnovu i visinu. Sud utvrdi osnovu i dosudi 6.000 eura.
Uspjeh glede osnove: 100 %.
Uspjeh glede visine: 60 %. Ukupni uspjeh: 80 %.
Ovo je model koji proizlazi iz recentne prakse o parcijalnom uspjehu.
Primjer 4: neznatni neuspjeh
Tužitelj traži 10.000 eura. Sud dosudi 9.700 eura. Zbog odbijenog dijela nisu nastali posebni troškovi.
Sud može tužitelju priznati trošak u cijelosti.
Primjer 5: smanjenje zahtjeva nakon vještačenja
Tužitelj traži 20.000 eura. Nakon vještačenja smanjuje zahtjev na 14.000 eura. Sud dosuđuje 14.000 eura.
Ako je smanjenje bilo posljedica objektivnog rezultata dokaznog postupka, a ne neopravdanog prekomjernog zahtjeva, sud može zaključiti da je tužitelj u konačnici uspio u cijelosti ili pretežito.
Primjer 6: žalbeni trošak
Ako obje stranke izjave žalbu i obje žalbe budu odbijene, sud može odbiti zahtjeve obiju stranaka za naknadu žalbenog troška, kao u odluci Županijskog suda u Karlovcu Gž315/2026-2.
16. Odgovori na najčešća pitanja
Računa li se uspjeh prema početnom ili konačnom tužbenom zahtjevu?
U pravilu se uspjeh računa prema konačno postavljenom zahtjevu, ali sud mora voditi računa o razlozima promjena zahtjeva tijekom postupka.
Što ako je tužitelj smanjio zahtjev nakon vještačenja?
Ako je smanjenje posljedica vještačenja, ne bi se smjelo automatski tretirati kao neuspjeh tužitelja. Potrebno je ocijeniti sve okolnosti.
Što ako je tuženik osporavao i osnovu i visinu?
Tada se uspjeh ne bi trebao računati samo prema dosuđenom iznosu. Treba posebno vrednovati uspjeh glede osnove i uspjeh glede visine.
Može li tužitelj dobiti puni trošak ako nije uspio u cijelosti?
Može, ako je njegov neuspjeh neznatan i ako zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi.
Može li se pobijati samo odluka o troškovima?
Da, odluka o troškovima može biti predmet pravnog lijeka, a recentna praksa pokazuje da viši sudovi interveniraju kada je odluka nepravilna.
Mora li protivna stranka platiti sve troškove odvjetnika iz drugog grada?
Ne nužno. Sud može odbiti putne troškove i trošak izbivanja ako ocijeni da nisu bili potrebni za vođenje parnice.
17. Zaključak
Recentna sudska praksa od 2024. do 2026. pokazuje da se odluka o parničnim troškovima sve više promatra kroz stvarni, a ne samo formalni uspjeh stranaka u sporu.
Najvažniji zaključci su sljedeći:
1. uspjeh u sporu ne smije se uvijek svoditi samo na matematički omjer zatraženog i dosuđenog iznosa;
2. kada su sporni i osnova i visina, treba posebno vrednovati uspjeh glede osnove;
3. tužitelj koji dokaže odgovornost tuženika može imati bitno veći uspjeh od onoga koji proizlazi iz same visine dosuđenog iznosa;
4. kod neznatnog neuspjeha moguće je dosuditi trošak u cijelosti;
5. kod smanjenja ili povećanja zahtjeva treba ispitati razloge promjene;
6. priznaju se samo nužni troškovi;
7. odluka o troškovima mora biti obrazložena;
8. praksa ESLJP-a zahtijeva da odluke o troškovima ne budu nerazmjerne;
9. pravilo “gubitnik plaća” ostaje temeljno, ali se ne smije primjenjivati slijepo i
formalistički.
Za odvjetničku praksu iz toga proizlazi jasna poruka: troškovnik više ne smije biti rutinski dodatak podnesku. On mora biti promišljen, obrazložen i povezan s uspjehom u sporu, procesnim radnjama, osnovom zahtjeva, visinom zahtjeva i nužnošću pojedinih troškova.
Ovaj razvoj sudske prakse ide u smjeru pravičnijeg odlučivanja o troškovima. Sudovi sve više prepoznaju da odluka o troškovima može bitno utjecati na stvarnu mogućnost ostvarivanja prava pred sudom. Upravo zato parnični trošak više nije sporedno procesno pitanje, nego jedan od ključnih elemenata prava na učinkovitu sudsku zaštitu.